Chapter 37

¹ Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskoèiti hoæe. ²Èujte, èujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi. ³Gle, munja lijeæe preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje - ⁴iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom velièajnim. Munje mu lete, nitko ih ne prijeèi, tek što mu je glas jednom odjeknuo. ⁵Da, Bog gromori glasom velièajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara. ⁶Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!' ⁷svakom èovjeku zapeèati ruke da svi njegovo upoznaju djelo. ⁸U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šæuæure ležaju. ⁹S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose. ¹⁰Veæ led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina. ¹¹I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama; ¹²kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to æe izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga. ¹³Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrðem obdari. ¹⁴Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja èudesna. ¹⁵Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta? ¹⁶Znaš li o èem vise gore oblaci? Èudesna to su znanja savršenog. ¹⁷Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre? ¹⁸Zar si nebesa s njim ti razapeo, èvrsta poput ogledala livenog? ¹⁹DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više. ²⁰Zar æeš mu reæi: 'Hoæu govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati? ²¹Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri? ²²Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: velièanstvom strašnim Bog se odjenu! ²³Da, Svesilnog doseæi ne možemo, neizmjeran je u moæi i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlaèi. ²⁴Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"