Chapter 1

¹ Aleksandar Makedonac, sin Filipov - tada veæ gospodar Grèke - provali iz zemlje Kitima i potuèe Darija, kralja perzijskog i medijskog, i zakralji se namjesto njega. ²Povede mnoge ratove, zauze tvrðave i poubija kraljeve zemlje. ³Dopro je do nakraj svijeta i poplijenio mnoge narode. Sva zemlja pred njim umuknu, a srce se njegovo uznese i uzoholi. ⁴Sakupi silnu vojsku, podloži svojoj vlasti krajeve, narode i vladare da mu plaæaju danak. ⁵Konaèno pade u postelju i uvidje da mu je umrijeti. ⁶Sazva svoje službenike, odliènike koji su s njim rasli od mladosti, i još za života razdijeli im svoje kraljevstvo. ⁷Tako, pošto je kraljevao dvanaest godina, Aleksandar umrije. ⁸A njegovi èasnici preuzeše vlast, svaki na svome podruèju. ⁹Svi se oni poslije njegove smrti okruniše, a tako nakon njih i njihovi sinovi. Tako se godine i godine množilo zlo na zemlji.

¹⁰Od njih doðe grešni izdanak Antioh Epifan, sin kralja Antioha, koji bijaše talac u Rimu. On se zakralji godine sto trideset i sedme kraljevstva grèkoga. ¹¹U one dane naðoše se u Izraelu ljudi opaki koji stadoše uvjeravati mnoge: "Hajde da sklopimo savez s narodima svojim susjedima, jer otkako se od njih odijelismo, snaðoše nas mnoga zla." ¹²I mnogima se to svidjelo. ¹³Štoviše, požuriše se neki od naroda i odoše kralju, koji im dopusti da se povedu za poganskim obièajima. ¹⁴I sagradiše u Jeruzalemu borilište, kako to obièavaju pogani, ¹⁵prepraviše svoje obrezanje i otpadoše od svetog Saveza. Ujarmiše se s poganima i prodaše se da èine zlo.

¹⁶Kad je Antioh uèvrstio svoju vlast, poduze da svom kraljevstvu podvrgne Egipat pa da kraljuje dvama kraljevstvima. ¹⁷Provali u Egipat sa silnom vojskom, s bojnim kolima i slonovima, s konjicom i velikim brodovljem. ¹⁸I zametne rat protiv Ptolemeja, kralja egipatskog, koji pred njim uzmaèe i pobježe. Padoše mnogi nasmrt ranjeni. ¹⁹I tako oni zagospodariše egipatskim utvrðenim gradovima i poplijeniše Egipat. ²⁰A pošto je potukao Egipat, Antioh se godine sto èetrdeset i treæe vrati i krene protiv Izraela. Uziðe na Jeruzalem sa silnom vojskom. ²¹Drsko prodre u Svetište i zaplijeni zlatni kadioni žrtvenik, svijeænjak sa svim, priborom, ²²stol za prinošenje hljebova, sudove za žrtve ljevanice, kaleže, zlatne kadionice, zavjese, vijence i sav zlatni ures na proèelju Hrama, koje ogoli. ²³Zaplijenio je sve srebro i zlato, oteo dragocjeno posuðe i opljaèkao tajne riznice koje je mogao pronaæi. ²⁴Oplijenivši sve to, vratio se u svoju zemlju, pošto je izvršio pokolj i izgovorio silno bogohulstvo. ²⁵U Izraelu nasta opæa tuga po svim mjestima. ²⁶Zastenjaše poglavari i starješine, obnemogoše mladiæi i djevojke - ljepota ženska sva uvenu. ²⁷Mladoženje udariše u tužaljke; a nevjeste po ložnicama prokukaše. ²⁸Sva se zemlja tresla od žalosti nad svojim stanovnicima, sav se dom Jakovljev obukao u sramotu. ²⁹Nakon dvije godine posla kralj u gradove judejske nadglednika poreza, koji doðe u Jeruzalem s jakom vojskom. ³⁰Najprije im je lukavo govorio o miru, i oni mu povjerovaše. Zatim iznenada navali na grad, potuèe ga teškim udarcima i pogubi mnoštvo Izraelaca. ³¹Opljaèka grad, zapali ga vatrom i sruši mu kuæe i zid unaokolo. ³²Žene i djecu uèiniše sebi robljem i porazdijeliše meðu sobom stoku. ³³Zatim su obzidali Davidov grad velikim i jakim zidom, s gordim kulama, i tako im postade utvrdom. ³⁴Ondje smjestiše opaki ološ, ljude protivne Zakonu, koji se tu osiliše. ³⁵Nagomilaše tu oružja i hrane i pohraniše plijen koji poplijeniše u Jeruzalemu. I tako se tu stvorilo neprijateljsko gnijezdo. ³⁶Postade to zasjeda Svetištu, za sve vrijeme opak protivnik Izraelu. ³⁷Proliše krv nevinu naokolo Svetišta i oskvrnuše sveto mjesto. ³⁸Zbog njih pobjegoše žitelji jeruzalemski i grad postade naselje stranaca. Jeruzalem postade tuðina porodu svome, i djeca ga njegova napustiše. ³⁹Svetište njegovo opustje k'o pustinja, blagdani mu se okrenuše u žalovanje, subote u porugu, a slava njegova u ništavilo. ⁴⁰K'o nekoæ slava njegova, namnožila mu se sramota, i sav se ponos njegov okrenu u tugovanje. ⁴¹I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje obièaje. ⁴²I svi se narodi pokoriše kraljevoj naredbi. ⁴³I mnogi Izraelci prihvatiše njegovo bogoštovlje i poèeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu. ⁴⁴A kralj posla u Jeruzalem, i u ostale judejske gradove, poslanice po glasnicima da se svi imaju povesti za obièajima tuðinaca koji su u zemlji, ⁴⁵pa da se u Hramu dokinu paljenice, klanice i ljevanice; da se više ne svetkuju subote i blagdani; ⁴⁶da se oneèisti Svetište i sveti narod; ⁴⁷da se podignu oltari, sveti gajevi i idoli pa da im se žrtvuju svinje i neèiste životinje; ⁴⁸da se više ne obrezuju djeca, da se oneèiste svakom neèistoæom i gnusobom ⁴⁹i tako zaborave Zakon i izmijene sve obièaje. ⁵⁰Tko se ne pokori kraljevoj naredbi, osuðen je na smrt. ⁵¹Kralj je svem kraljevstvu napisao proglase takva sadržaja i postavio je nadglednike nad svim narodom da se to provede. Svim je judejskim gradovima, svakomu napose, zapovjedio da prinose žrtve. ⁵²I pridružiše im se mnogi od naroda, svi oni koji su otpali od Zakona, i zla velika uèiniše u zemlji. ⁵³Takvi primoraše Izraela da se skriva u svakojakim zbježištima. ⁵⁴Petnaestoga dana mjeseca Kisleva, godine sto èetrdeset i pete, sagradio je kralj na oltaru za žrtve paljenice Grozotu pustoši. I u susjednim judejskim gradovima podigoše žrtvenike. ⁵⁵I palili su tamjan na vratima kuæa i po trgovima. ⁵⁶A u koga naðoše knjige Zakona, razderaše ih i baciše u vatru. ⁵⁷Ako bi otkrili da tko èuva svitak knjige Saveza ili da pristaje uza Zakon, po kraljevoj je odluci bio ubijen. ⁵⁸Takvo nasilje provodili su mjesec za mjesecom nad Izraelom, nad svakim koga bi po gradovima otkrili. ⁵⁹Dvadeset i petoga u mjesecu prinosili su žrtve na žrtveniku podignutu na oltaru za paljenice. ⁶⁰Po toj zapovijedi pogubljivali su žene koje su dale obrezati svoju djecu; ⁶¹objesili bi im o vrat dojenèad i smaknuli ih zajedno sa svim njihovim domom i s onima koji su izvršili obrezanje. ⁶²Uza sve to, mnogi od Izraela ostadoše postojani i pokazaše se hrabri te nisu jeli od neèistih jela. ⁶³Radije su išli u smrt nego da se oneèiste hranom ili da oskvrnu sveti Savez. I tako su umirali. ⁶⁴Uistinu, strašan gnjev bijaše nad Izraelom.