Chapter 17

¹ Veliki su i nedokuèivi sudovi tvoji, zato lutaju duše nepouèljive. ²Dok su mislili bezbožnici da imaju u vlasti sveti narod tvoj, postadoše sužnji tmine u okovima duge noæi, zatvoreni pod svojim krovovima, prognanici vjeène providnosti. ³Mišljahu da æe im se tajni grijesi skriti, pokriveni tamnim velom zaborava, a rasuše se u užasnu strahu, zaplašeni utvarama. ⁴Ni skrovište u koje se povukoše nije ih saèuvalo od straha, nego se oko njih razlijegao grozan jek, ukazivahu im se kobne utvare, mraènih lica. ⁵I nikakva im sila ognjena nije mogla svjetla pružiti, niti su sjajne plamene zvijezde mogle osvijetliti tu strašnu noæ. ⁶Jedino im se ukazivaše neka lomaèa, sama od sebe upaljena, puna užasa; i kad bi ta prikaza išèezla, oni je, izvan sebe od straha, držahu strašnijom nego što bijaše. ⁷Nemoæna bijahu njihova umijeæa èarobnjaèka i njihovo hvastanje razborom bijaše izvrgnuto ruglu. ⁸Jer oni koji prije obeæavahu kako æe istjerati strah i tjeskobu iz bolne duše, sami se razbolješe od straha smiješnoga. ⁹Kad ih i nije ništa strahovito plašilo, bješe im na užas gmizanje životinja i šištanje zmija. Ginuli su od straha, ne usuðujuæi se pogledati ni u zrak kojem se ne može umaknuti. ¹⁰Jer zloæa je strašljivaca: vlastitim se svjedoèanstvom osuðuje i uvijek zlo uveæava kad je stane savjest tištiti. ¹¹Jer strah i nije drugo nego izdaja pomagala što ih razum daje: ¹²što se manje èovjek u sebi na njih oslanja, to mu teže pada što ne zna uzrok svojoj patnji. ¹³I tako oni, one noæi zaista nemoæne izišle iz dubina Podzemlja nemoænog, usnuli istim snom, ¹⁴bijahu progonjeni strašnim sablastima ili su smalaksali obamrle duše, jer ih napade iznenadan i neoèekivan strah. ¹⁵I tako svaki, pavši gdje se našao, osta zatoèen u tamnici bez prijevornica: ¹⁶i oraè i pastir i radnik koji se samotan muèi zaskoèeni zapadoše u neminovnu nevolju, svi bijahu okovani jednim lancem tame. ¹⁷I šumni vjetar, i milopojni ptièji glas meðu lisnim granama, i odmjeren huk vode što silovito protjeèe; i divlja buka peæina što se ruše, ¹⁸i nevidljiva trka životinja što skaèu, i urlik ljutih divljih zvijeri, i jeka što se odbija od gorskih dolova - sve ih ispunjaše užasom. ¹⁹A sav svijet blistao od sjajne svjetlosti i prepuštao se nesmetano svojim djelima. ²⁰Jedino se nad njima raskrilila teška noæ, slika mraka koji æe ih primiti; ali teži od same tame bijahu oni - teret sami sebi.