Chapter 16

¹ Zato bijahu primjereno kažnjeni sliènim životinjama i muèeni mnoštvom kukaca. ²A narod si svoj, mjesto takvom kaznom, obasuo dobroèinstvom; i da zadovoljiš njegovu žudnju žarku, pripravio si jelo izvanredno: slasne prepelice. ³I tako Egipæanima, premda željnima hrane, kad vidješe odvratne stvorove poslane protiv njih, zataji i naravna želja za jelom; a narodu si svojem poslije kratke oskudice poklonio jelo èudesno. ⁴Na tlaèitelje morade doæi neuklonjiva oskudica, dok je tvojima trebalo samo pokazati kako su teško muèeni neprijatelji njihovi.

⁵I kad je na njih navalio životinjski bijes te pogibahu od ujeda zmija vijugavih, srdžba tvoja još ne bješe došla do kraja. ⁶Da se opamete, bijahu samo uplašeni na kratak èas, jer su dobili spasonosni znak da se sjete zapovijedi tvoga Zakona. ⁷Jer tko god je u nj pogledao, ozdravio je, ali ne po onom u što je pogledao, veæ zbog tebe, Spasitelju sviju! ⁸Ujedno si time dokazao našim dušmanima da si ti izbavitelj od zla svakoga. ⁹Umirahu od ujeda skakavaca i muha i ne bijaše lijeka životu njihovu, jer su zaslužili da budu tako kažnjeni. ¹⁰A sinovima tvojim nisu naudili ni zubi zmija otrovnica, jer im je milost tvoja u pomoæ pritekla te ih iscijelila. ¹¹Podbadao si ih samo i odmah ozdravljao da se sjete proroštava tvojih, da ne zapadnu u zaboravnost duboku i ostanu bez tvojeg dobroèinstva. ¹²Jer njih nije lijeèila ni trava ni melem nego tvoja rijeè, o Gospode, koja lijeèi sve. ¹³Ti imaš vlast nad životom i smræu, ti dovodiš do vrata Podzemlja i opet izvodiš. ¹⁴Èovjek može svojom zloæom ubiti, ali kad duh izaðe, ne može ga vratiti niti izbaviti dušu oduzetu. ¹⁵Ruci se tvojoj ne može uteæi. ¹⁶Mišica je tvoja silna kaznila bezbožnike koji te ne htjedoše priznati; gonio ih neèuven dažd i tuèa, i pljusak neumoljiv, i oganj ih proždirao. ¹⁷A najèudnije: u vodi koja gasi sve rasla je ognju sve žešæa moæ, jer se svemir borio za pravednike. ¹⁸Èas bi se plamen ublažio da ne spali životinje poslane na bezbožnike, nego da ovi vide i spoznaju kako ih goni sud Božji; ¹⁹èas bi opet buknuo u samoj vodi od ognja snažnije da uništi plodove zemlje opake. ²⁰A narod si svoj hranio hranom anðeoskom, slao mu s neba gotov kruh koji je imao u sebi svaku slast i ugaðao svakom ukusu. ²¹Pokazao si svojim darom slatku nježnost prema djeci, jer je dar ugaðao svakom teku i mijenjao se u što je tko htio. ²²Snijeg i led odolijevahu ognju ne topeæi se, da bi se znalo kako je neprijateljske plodove uništio oganj koji je plamtio u tuèi i bljeskao u daždu, ²³dok je opet oganj zaboravio snagu svoju da bi se nahranili pravednici. ²⁴Jer sve stvorenje služi tebi, svojem Stvoritelju, napinje snagu svoju za kaznu opakima, a popušta za dobro onima koji se u te uzdaju: ²⁵zato se i tada u sve preobražavalo da posluži tvojoj darežljivosti svehraniteljskoj, prema želji potrebitih, ²⁶da bi sinovi tvoji, koje ljubiš, Gospode, nauèili kako èovjeka na hrane razlièiti plodovi, nego rijeè tvoja uzdržava sve koji u te vjeruju; ²⁷jer ono što nije mogao oganj uništiti rastopilo se pod toplinom jedne zrake sunèane, ²⁸da bi se znalo kako treba sunce preteæi i tebi zahvaliti, prije svjetla zorina preda te stupiti. ²⁹Jer se nada nezahvalnika rastapa kao zimski mraz i razlijeva se kao voda nekorisna.