Chapter 7

¹ Teško meni! Postao sam kao žetelac ljeti, kao trgaè poslije jematve: nema bobice grožða da je pozobljem, nema smokve ranke za kojom žudim! ²Vjernici su išèezli iz zemlje: nijednog pravednika meðu ljudima! Svi vrebaju za krvoproliæem, svaki svome bratu mrežu postavlja. ³Njihove ruke za zlo su sposobne: glavar traži dar, sudac sudi prema poklonu, velikaš po svome hiru odluèuje. ⁴I najbolji meðu njima je kao trn, najpravedniji kao draèa živica. Iskušenje njihovo danas sa Sjevera dolazi, dolazi ura strave njihove. ⁵Ne pouzdavajte se u bližnjega, ne vjerujte u prijatelja; pred onom koja s tobom dijeli postelju pazi da usta ne otvoriš. ⁶Jer sin svoga oca zlostavlja, kæerka na majku ustaje, snaha na svoju svekrvu, svakome je dušmanin njegov ukuæanin. ⁷A ja, prema Jahvi ja sam zagledan, èekam na Boga koji spasava, Bog moj mene æe uslišati. ⁸Ne raduj se mome zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat æu; ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja. ⁸Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju? ⁹Moram podnositi srdžbu Jahvinu, jer sam protiv njega sagriješio, sve dok on ne prosudi spor moj i izrekne pravdu; izvest æe me na svjetlost, gledat æu pravednost njegovu. ¹⁰Kada ga moja dušmanka ugleda, od stida æe se pokriti ona koja mi je govorila: "Gdje je on, Jahve, tvoj Bog?" Moje æe se oèi naslaðivati kad je ugledam: ona æe biti zgažena kao blato na putu.

¹¹Dolazi dan kad æe se sazidati tvoji bedemi! Toga dana nadaleko æe se prostirati tvoje granice! ¹²Toga dana dolazit æe k tebi od zemlje asirske do Egipta, od Tira do Rijeke, od mora do mora, od gore do gore. ¹³Zemlja æe postat' pustinja zbog stanovnika svojih, zbog djela njihovih. ¹⁴Pasi svoj narod svojom palicom, stado svoje baštine, koje osamljeno živi u šikarju, usred plodnih voænjaka. Neka pase u Bašanu i Gileadu, kao u davne dane! ¹⁵Kao u dane kad si izašao iz Egipta, pokaži nam èudesa! ¹⁶Narodi æe ih vidjeti i bit æe posramljeni uza svu silu svoju; stavit æe ruku na usta i uši æe im oglušiti. ¹⁷Lizat æe prašinu kao zmija, kao gmazovi koji gmižu po zemlji. Iziæi æe dršæuæi iz svojih jazbina, prestravljeni i ustrašeni pred tobom. ¹⁹Još jednom, imaj milosti za nas! Satri naše opaèine, baci na dno mora sve grijehe naše! ²⁰Udijeli Jakovu vjernost svoju, dobrotu svoju Abrahamu, kako si se zakleo ocima našim od dana iskonskih.