Chapter 1

¹ Rijeè Jahvina doðe Joni, sinu Amitajevu: ²"Ustani," reèe mu, "idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloæa njihova popela do mene." ³A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve. Siðe u Jafu i naðe laðu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Jahve. ⁴Ali Jahve podiže na moru silan vjetar i nastade nevrijeme veliko na moru te mišljahu da æe se laða razbiti. ⁵Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i da bi je olakšali, stadoše iz laðe bacati tovar što bijaše u njoj. Jona pak bijaše sišao na dno laðe, legao i zaspao tvrdim snom. ⁶Zapovjednik laðe pristupi mu i reèe: "Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda æe nas se sjetiti Bog taj da ne poginemo." ⁷Potom rekoše jedni drugima: "Hajde da bacimo ždrijeb da vidimo od koga nam doðe ovo zlo." Baciše ždrijeb i pade ždrijeb na Jonu. ⁸Oni mu onda rekoše: "Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo snaðe, kojim se poslom baviš, odakle dolaziš, iz koje si zemlje i od kojega naroda?" ⁹On im odgovori: "Ja sam Hebrej, i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju." ¹⁰Ljudi se uplašiše veoma i rekoše mu: "Što si to uèinio!" Jer bijahu doznali da on bježi od Jahve - sam im je to pripovjedio. ¹¹Oni ga zapitaše: "Što da uèinimo s tobom da nam se more smiri?" Jer se more sve bješnje dizalo. ¹²On im odgovori: "Uzmite me i bacite u more, pa æe vam se more smiriti, jer znam da se zbog mene diglo na vas ovo veliko nevrijeme." ¹³Ljudi uzeše veslati ne bi li se primakli kopnu, jer se more sve bješnje dizalo protiv njih. ¹⁴Tad zazvaše Jahvu i rekoše: "Ah, Jahve, ne daj da poginemo zbog života ovoga èovjeka i ne svali na nas krv nevinu, jer ti si Jahve: èiniš kako ti je milo." ¹⁵I uzevši Jonu, baciše ga u more - i more presta bjesnjeti. ¹⁶Tada velik strah Jahvin obuze ljude te prinesoše žrtvu Jahvi i uèiniše zavjete.