Chapter 41

¹ Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov èovjek veæ pogiba. ²Junaka nema da njega razdraži, tko æe mu se u lice suprotstavit'? ³Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog èovjeka nema! ⁴Prešutjet neæu njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa. ⁵Tko mu smije razodjenut' odjeæu, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop? ⁶Tko æe mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih? ⁷Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapeèaæenih peèatom kamenim. ⁸Jedni uz druge tako se sljubiše da meðu njima dah ne bi prošao. ⁹Tako su èvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu. ¹⁰Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeða oèi su mu. ¹¹Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju. ¹²Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri. ¹³Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suèu. ¹⁴U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire. ¹⁵Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmièu puèini. ¹⁶Poput peæine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno. ¹⁷Pregibi tusta mesa srasli su mu, èvrsti su kao da su saliveni. ¹⁸Zgodi li ga maè, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela. ¹⁹Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotoèeno. ²⁰On ne uzmièe od strelice s luka, stijenje iz praæke na nj k'o pljeva pada. ²¹K'o slamèica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim. ²²Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljaèom. ²³Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu. ²⁴Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva. ²⁵Ništa slièno na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv. ²⁶I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim."