Chapter 27

¹ Job nastavi svoju besjedu i reèe: ²"Živoga mi Boga što mi pravdu krati i Svesilnog koji dušu mi zagorèa: ³sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude, ⁴usne moje neæe izustiti zloæu niti æe laž kakva doæi na moj jezik. ⁵Daleko od mene da vam dadem pravo, nedužnost svoju do zadnjeg daha branim. ⁶Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neæe. ⁷Neka mi dušmana kob opakog snaðe, a mog protivnika udes bezbožnikov! ⁸Èemu se nadati može kad vapije i kada uzdiže k Bogu dušu svoju? ⁹Hoæe li èuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja? ¹⁰Zar æe se radovat' on u Svesilnome, zar æe Boga svakog èasa zazivati? ¹¹Ali Božju ruku ja æu vam pokazat' i neæu vam sakrit namjere Svesilnog. ¹²Eto, sve ste sami mogli to vidjeti, što se onda u ispraznosti gubite?" ¹³"Ovu sudbu Bog dosuðuje opakom, ovo baštini silnik od Svemoguæeg. ¹⁴Ima li sinova mnogo, maè ih èeka, a porod mu neæe imat' dosta kruha. ¹⁵Smrt æe sahranit' preživjele njegove i udovice ih oplakivat neæe. ¹⁶Ako i srebra k'o praha nagomila, ako i nakupi haljina k'o blata, ¹⁷nek' ih skuplja, odjenut æe ih pravednik, ljudi æe nedužni podijeliti srebro. ¹⁸Od pauèine je kuæu sagradio, kolibicu kakvu sebi diže èuvar: ¹⁹bogat je legao, al' po posljednji put; kad oèi otvori, nièeg više nema. ²⁰Usred bijela dana strava ga spopada, noæu ga oluja zgrabi i odnese. ²¹Istoèni ga vjetar digne i odvuèe, daleko ga baca od njegova mjesta. ²²Bez milosti njime vitla on posvuda, dok mu ovaj kuša umaæi iz ruke. ²³Rukama plješæu nad njegovom propašæu i zvižde na njega kamo god došao.