Chapter 15

¹ I reèe mi Jahve: "Kad bi i Mojsije i Samuel stali pred lice moje, ne bi mi se duša obratila narodu tome. Otjeraj ih ispred lice mojega, neka idu od mene! ²Ako te upitaju: 'Kamo da idemo?' odgovori im: 'Ovako govori Jahve: Tko je za smrt, u smrt! Tko je za maè, pod maè! Tko je za glad, u glad! Tko je za izgnanstvo, u izgnanstvo!' ³Poslat æu na njih èetiri nevolje - rijeè je Jahvina: maè da ih ubija, pse da ih rastrgaju, ptice nebeske i zvjerad da ih žderu i zatiru. ⁴I uèinit æu ih užasom svim kraljevstvima zemaljskim, i to zbog Manašea, sina Ezekijina, kralja judejskoga - za sva zla što ih poèini u Jeruzalemu." ⁵"Tko da se smiluje tebi, Jeruzaleme, tko da te požali? Tko li æe se svratit' da te zapita kako ti je? ⁶Ti me odbaci - rijeè je Jahvina - i leða mi okrenu. I zato na te digoh ruku zatornicu. Dojadi mi da ti uvijek praštam! ⁷Zato æu ih izvijati vijaèom na vratima zemlje ove. Narod svoj æu lišit' djece i istrijebit' ga, jer se ne obraæaju sa svojih putova. ⁸Bit æe u njih više udovica negoli pijeska morskoga. Na majke mladih ratnika dovest æu zatornika, usred podneva, i pustit æu na njih iznenada užas i strahotu. ⁹Onesvijestila se roditeljka sedmero djece, dušu ispustila. Sunce joj zaðe još za dana: postiðena, osramoæena je. A što od njih ostane, pod maè æu vræi pred njihovim dušmanima" - rijeè je Jahvina. ¹⁰Jao meni, majko, što si me rodila, da svaðam se i prepirem sa svom zemljom. Nikom ne uzajmih, ni od koga zajma ne uzeh, a ipak svi me proklinju. ¹¹Uistinu, o Jahve, nisam li ti služio za njihovo dobro, nisam li tražio milost u tebe za neprijatelja svoga, u doba nevolje, u danima tjeskobe njegove? Ti to dobro znaš! ¹²Može l' se željezo slomiti, željezo sa Sjevera i mjed? ¹³Tvoje bogatstvo i blago tvoje pljaèki æu predati. Tako æeš platiti za sva bezakonja svoja po svoj zemlji. ¹⁴Uèinit æu te robljem neprijatelja u zemlji koju ne poznaješ, jer gnjev moj planu ognjem koji æe vas sažgati, koji æe protiv vas buknuti. ¹⁵Jahve, spomeni me se i pohodi me i kazni progonitelje moje. Ne daj da propadnem zbog sporosti srdžbe tvoje! Spomeni se da tebe radi podnosim sramotu. ¹⁶Kad mi doðoše rijeèi tvoje, ja sam ih gutao: rijeèi tvoje ushitiše i obradovaše srce moje. Jer sam se tvojim zvao imenom, o Jahve, Bože nad Vojskama. ¹⁷Nikad sjedio nisam u društvu veseljaka da se razveselim. Pod težinom ruke tvoje samotan živim, jer ti me jarošæu prože. ¹⁸Zašto je bol moja bez prebola? Zašto je rana moja neiscjeljiva i nikako da zaraste? Ah! Hoæeš li meni biti kao potok nestalan, vodama nepouzdan? ¹⁹Zato ovako govori Jahve: "Ako se vratiš, pustit æu te da mi opet služiš; ako odvojiš dragocjeno od bezvrijedna, bit æeš usta moja. Oni æe se okrenuti k tebi, al' ti se zato ne smiješ okrenuti k njima! ²⁰Uèinit æu od tebe za ovaj narod zid od mjedi, neosvojiv. Borit æe se protiv tebe, al' te neæe nadvladati, jer ja sam s tobom, da te spasim i izbavim" - rijeè je Jahvina. ²¹"Izbavit æu te iz ruku zlikovaca i otkupiti te iz ruku silnika."