Chapter 14

¹ Rijeè Jahvina Jeremiji o velikoj suši: ²Judeja je tugom obrvana i ginu njeni gradovi, sumorno leže na zemlji, krik Jeruzalema do neba se vije. ³Odliènici šalju sluge po vodu: dolaze do studenaca, ali vode ne nalaze, vraæaju se praznih vrèeva, postiðeni, posramljeni, pokriše glavu svoju. ⁴Zemlja je sva ispucala jer kiše nema. Ratari se postidješe, pokriše glave. ⁵Pa i košuta u polju ostavlja mlado jer trave nema. ⁶Divlji magarci, stojeæ' na goletima, dašæu kao èagalj, oèi im malaksale jer nema zelenila. ⁷Bezakonja naša protiv nas svjedoèe, smiluj se, o Jahve, rad' imena svoga! Jer otpadosmo od tebe, tebi sagriješismo, ⁸o nado Izraelova, spasitelju njegov u danima nevolje! Zašto si kao stranac u ovoj zemlji, kao putnik što se uvrati da prenoæi? ⁹Zašto si kao prestravljen èovjek, kao junak koji ne može pomoæi? TÓa ti si meðu nama, o Jahve, mi se tvojim zovemo imenom - nemoj nas ostaviti! ¹⁰Ovako govori Jahve o narodu ovome: Jest, oni vole tumarati i ne štede svojih nogu, i zato ih Jahve ne voli. I sada se spominje bezakonja njihova i kažnjava grijehe njihove. ¹¹I reèe mi Jahve: "Ne traži milosti za ovaj narod. ¹²Ako æe i postiti, neæu uslišiti njihovih vapaja. Ako æe i prinijeti paljenicu i prinos, neæe mi omiljeti. Jer maèem, glaðu i kugom ja æu ih zatrti." ¹³Tada rekoh: "Ah, Jahve Gospode! Eno, proroci im govore: 'Neæete vidjeti maèa, niti æe vam biti gladi, nego æu vam dati postojan mir na ovome mjestu.'" ¹⁴A Jahve mi reèe: "Laž prorokuju ti proroci u moje ime; niti ih poslah niti im nalog kakav dadoh - ja im i nisam govorio. Oni vam prorokuju lažna viðenja, isprazna gatanja i snove srca svoga." ¹⁵Zato ovako govori Jahve: "Proroci ti što u moje ime prorokuju, a ja ih nisam poslao, te govore da neæe biti ni maèa ni gladi u zemlji ovoj, sami æe od maèa i gladi poginuti. ¹⁶A narod ovaj kojemu prorokuju ležat æe po ulicama jeruzalemskim, pokošen maèem i glaðu, i neæe biti èovjeka da ga pokopa - njih, žene njihove, sinove i kæeri njihove. Tako æu na njih izliti zloæu njihovu." ¹⁷A ti im reci ovako: Nek' oèi moje suze rone danju i noæu, i neka ne prestanu, jer je strašno slomljena djevica, kæi naroda moga, ranom neobièno ljutom. ¹⁸Poðem li u polje, evo maèem pobijenih! Vratim li se u grad, evo od gladi iznemoglih! Èak i proroci i sveæenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju. ¹⁹TÓa zar si Judeju sasvim odbacio? Zar ti duši omrznu Sion? Zašto nas tako biješ te nam više nema lijeka? Nadasmo se miru, ali dobra nema, èekasmo vrijeme ozdravljenja, al' evo užasa! ²⁰O Jahve, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; doista, tebi sagriješismo! ²¹Ne odbaci nas, rad' imena svoga, ne sramoti prijesto Slave svoje, spomeni se i nemoj razvræi Saveza svog s nama! ²²Zar ispraznost bezbožnika dažda daje? Ili zar nebesa sama kiše? Zar ne daješ ti to, Jahve, Bože naš? Zato se u te uzdamo, jer ti sve to èiniš.