Chapter 4

¹ Opet stadoh promatrati sva nasilja koja se èine pod suncem, i gle, suze potlaèenih, i nikog nema da ih utre; i nasilje iz tlaèiteljske ruke, a zaštitnika niotkuda. ²Zato sretnima smatram mrtve koji su veæ pomrli; sretniji su od živih što još žive. ³A od obojih je sretniji onaj koji još nije postao, koji nije vidio zlih djela što se èine pod suncem. ⁴Nadalje iskusih da svaki napor i svaki uspjeh pribavlja èovjeku zavist njegova bližnjeg. I to je ispraznost i pusta tlapnja. ⁵Bezumnik prekriži ruke i izjeda sebe. ⁶Bolja je puna šaka u miru nego obje pregršti muèna rada i puste tlapnje. ⁷I još jednu opazih ispraznost pod suncem: ⁸Èovjek potpun samac - bez sina, bez brata, i opet nema kraja njegovu trudu; oèi mu se ne mogu nasititi blaga; a ne misli: za koga se muèim i uskraæujem dobro sebi? I to je ispraznost i zla briga. ⁹Bolje je dvojici nego jednome, jer imaju bolju plaæu za svoj trud. ¹⁰Padne li jedan, drugi æe ga podiæi; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne. ¹¹Pa ako se i spava udvoje, toplije je; a kako æe se samac zagrijati? ¹²I ako tko udari na jednoga, dvojica æe mu se oprijeti; i trostruko se uže ne kida brzo. ¹³Bolji je mladiæ siromašan a mudar nego kralj star a lud, koji više ne zna za savjet. ¹⁴Jer mladiæ može iziæi iz tamnice i postati kraljem, iako se rodio kao prosjak u svom kraljevstvu. ¹⁵Opazih kako svi koji žive i hode pod suncem pristaju uz mladiæa, uz nastupnika koji ga naslijedi. ¹⁶On stupa na èelo bezbrojnih podanika i kasniji se naraštaji ne mogahu zbog njega radovati. I to je zacijelo ispraznost i pusta tlapnja. ¹⁷Kad odlaziš u Božji dom, pazi na korake svoje. Priði da mogneš èuti - žrtva je valjanija nego prinos luðaka, jer oni i ne znaju da èine zlo.