Chapter 1

¹ Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu. ²Ispraznost nad ispraznošæu, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošæu, sve je ispraznost! ³Kakva je korist èovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? ⁴Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi, a zemlja uvijek ostaje. ⁵Sunce izlazi, sunce zalazi i onda hiti svojem mjestu odakle izlazi. ⁶Vjetar puše na jug i okreæe se na sjever, kovitla sad ovamo sad onamo i vraæa se u novom vrtlogu. ⁷Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraæaju da ponovo poènu svoj tok. ⁸Sve je muèno. Nitko ne može reæi da se oèi nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale. ⁹Što je bilo, opet æe biti, i što se èinilo, opet æe se èiniti, i nema ništa novo pod suncem. ¹⁰Ima li išta o èemu bi se moglo reæi: "Gle, ovo je novo!" Sve je veæ davno prije nas postojalo. ¹¹Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u buduænosti neæe biti sjeæanja na ono što æe poslije doæi. ¹²Ja, Propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jeruzalemu. ¹³I trudih se da mudrošæu istražim i dokuèim sve što biva pod nebom; o, kako muènu zadaæu zadade Bog sinovima ljudskim. ¹⁴Vidjeh sve što se èini pod suncem: kakve li ispraznosti i puste tlapnje! ¹⁵Što je krivo, ne može se ispraviti; èega nema, izbrojiti se ne može. ¹⁶Rekoh onda sam sebi: "Gle, stekao sam veæu mudrost nego bilo tko od mojih prethodnika u Jeruzalemu. Duh moj sabrao je golemu mudrost i znanje." ¹⁷Mudrost pomnjivo prouèih, a tako i glupost i ludost, ali sam spoznao da je to pusta tlapnja. ¹⁸Mnogo mudrosti - mnogo jada; što više znanja, to više boli.