Chapter 4

¹ Ja, Nabukodonozor, življah mirno u svojoj kuæi i sretno u svojoj palaèi, ²kad vidjeh sanju koja me uplašila. Utvare i viðenja što su mi se na mom ležaju vrzla po glavi uznemiriše me. ³I naredih: neka mi pozovu sve mudrace babilonske da mi kažu što sanja znaèi. ⁴Doðoše gataoci, èarobnici, zvjezdari i tumaèi znakova: ja im rekoh svoju sanju, a oni mi ne znadoše reæi njezino znaèenje. ⁵Tada doðe preda me Daniel, koji je nazvan Baltazar prema imenu moga boga, i u komu prebiva duh Boga Svetoga. Ja mu pripovjedih svoju sanju: ⁶"Baltazare, starješino gatalaca, znam da u tebi prebiva duh Boga Svetoga i da ti nijedna tajna nije preteška: evo sanje što je imah: daj mi njezino znaèenje. ⁷Evo viðenja što mi se na postelji vrzlo po glavi: Pogledam, kad evo jedno stablo usred zemlje vrlo veliko. ⁸Stablo poraste, postade snažno, visina mu doseže nebo, vidjelo se s krajeva zemlje. ⁹Krošnja mu bijaše lijepa, plodovi obilni; na njemu je bilo hrane za sve, u njegovoj sjeni poèivaše zvijerje poljsko, na njegovim se granama gnijezdile ptice nebeske i svako se tijelo hranilo od njega. ¹⁰Ja promatrah viðenja što su mi se na mojoj postelji vrzla po glavi kad, evo, Stražar, Svetac, silazi s neba, ¹¹silnim glasom vièe: 'Posijecite stablo, okrešite mu grane, poèupajte mu lišæe, pobacajte plodove! Neka se životinje razbjegnu ispod njega i ptice s grana njegovih! ¹²U zemlji ostavite panj i korijenje u gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj! Neka ga pere rosa nebeska, i travu zemaljsku neka dijeli sa zvijerjem poljskim! ¹³Neka mu se promijeni srce èovjeèje, srce životinjsko nek' mu se dade! Sedam vremena neka proðe nad njim! ¹⁴Tako su presudili Stražari, tako su odluèili Sveci, da sve živo upozna kako Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim: on ga daje kome hoæe i postavlja nad njim najnižega od ljudi!' ¹⁵Ovo je sanja što je vidjeh ja, kralj Nabukodonozor. A ti, Baltazare, reci mi njezino znaèenje, jer mi nijedan od mudraca moga kraljevstva to ne može reæi; ti možeš, jer u tebi je duh Boga Svetoga." ¹⁶Tada se Daniel, nazvan Baltazar, naèas smete i prestraši u svojim mislima. Kralj reèe: "Baltazare, ne daj se zbuniti ovom sanjom i njezinim znaèenjem!" Baltazar odgovori: "Gospodaru moj, ova sanja neka bude tvojim dušmanima i njezino znaèenje tvojim mrziteljima! ¹⁷Stablo koje si vidio, veliko i snažno, koje seže sve do neba i vidi se po svoj zemlji, ¹⁸krošnje lijepe i plodova obilnih na kojem bijaše hrane za sve i pod kojim poèiva zvijerje poljsko, a na njegovim se granama gnijezde ptice nebeske: ¹⁹to si ti, o kralju, koji si velik i moæan, velièina ti se poveæala i dosegla do neba, a tvoja vlast do krajeva zemlje. ²⁰A što je vidio kralj kako Stražar, Svetac, silazi s neba te govori: 'Posijecite stablo, raskomadajte ga, no njegov panj i korijenje ostavite u zemlji, u gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj, neka ga pere rosa nebeska i dio neka mu bude sa zvijerjem poljskim dok ne proðe sedam vremena nad njim' - ²¹ovo je znaèenje, o kralju, odluka Svevišnjega što æe se ispuniti na mom gospodaru kralju: ²²Izagnat æe te iz društva ljudi i sa životinjama æeš poljskim boraviti; hranit æeš se travom kao goveda, tebe æe prati rosa nebeska; sedam æe vremena proæi nad tobom dok ne upoznaš da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim i da ga daje kome on hoæe. ²³A što se reklo 'Ostavite panj i korijenje stabla' - tvoje æe se kraljevstvo obnoviti èim spoznaš da Nebesa imaju svu vlast. ²⁴Zato, kralju, neka ti bude mio moj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrðem prema siromasima, da bi ti potrajala sreæa." ²⁵Sve se to dogodi kralju Nabukodonozoru. ²⁶Dvanaest mjeseci kasnije, šetajuæi babilonskim kraljevskim dvorom, ²⁷kralj govoraše: "Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom - snagom svoje moæi, na slavu svoga velièanstva?" ²⁸Još bijahu te rijeèi u ustima njegovim kad s neba doðe glas: "Tebi se objavljuje, kralju Nabukodonozore! Kraljevstvo ti se oduzelo; ²⁹bit æeš izagnan iz društva ljudi, sa životinjama æeš poljskim boraviti; hranit æeš se travom kao goveda, i sedam æe vremena proæi nad tobom dok ne spoznaš da Svevišnji ima vlast nad kraljevstvom ljudskim, i da ga on daje kome hoæe." ³⁰I smjesta se rijeè izvrši na Nabukodonozoru: bi izagnan iz društva ljudi, jeðaše travu kao goveda, prala ga rosa nebeska; vlasi mu narastoše poput orlova perja, a njegovi nokti kao ptièje pandže. ³¹"Pošto se navršiše odreðeni dani, ja, Nabukodonozor, podigoh oèi prema nebu, razum mi se vrati, tada blagoslovih Svevišnjega hvaleæi i uzvisujuæi onoga koji živi dovijeka: njegovo je kraljevstvo - kraljevstvo vjeèno, njegova je vlast za sva pokoljenja. ³²Stanovnici zemlje - upravo kao da ih i nema: po svojoj volji postupa on s vojskom nebeskom i sa žiteljima zemaljskim. Nitko ne može zaustaviti njegovu ruku ili mu kazati: 'Što to radiš?' ³³U isti èas razum mi se vrati, i na slavu moje kraljevske èasti vrati mi se velièanstvo i sjaj; moji me savjetnici i velikaši potražiše, bih uspostavljen u kraljevsku èast i moja velièina još poraste. ³⁴Sada ja, Nabukodonozor, hvalim, uzvisujem i slavim Kralja nebeskoga, èija su sva djela istina, svi putovi pravda i koji može poniziti one koji hode u oholosti."