Chapter 27

¹ Kad je odluèeno da odjedrimo u Italiju, predadoše i Pavla i neke druge uznike satniku carske èete, imenom Juliju. ²Popesmo se na neku adramitsku laðu koja je imala ploviti u azijska mjesta pa otplovismo. S nama je bio Aristarh Makedonac, Solunjanin. ³Sutradan doplovismo u Sidon. Julije, koji je s Pavlom èovjeèno postupao, dopusti mu poæi k prijateljima da se pobrinu za nj. ⁴Odande smo otplovili, jedrili uz Cipar - jer su nam vjetrovi bili protivni - ⁵pa preplovili more duž Cilicije i Pamfilije i stigli u Miru licijsku. ⁶Ondje satnik naðe neku aleksandrijsku laðu za Italiju i ukrca nas na nju. ⁷Više smo dana plovili sporo i jedva doprli do Knida. Kako nam vjetar ne dade pristati, doplovismo pod Kretu kod Salmone ⁸pa jedva jedvice ploveæi uza nju, stigosmo na neko mjesto zvano Dobra pristaništa, blizu kojega je grad Laseja. ⁹Kad je nakon duljeg vremena plovidba veæ postala pogibeljna jer je Post veæ bio izminuo, opominjaše Pavao: ¹⁰"Ljudi, govorio im je, vidim da æe plovidba biti nezgodna i na veliku štetu ne samo za tovar i laðu nego i za naše živote." ¹¹Ali je satnik više vjerovao kormilaru i brodovlasniku negoli Pavlovim rijeèima. ¹²A kako luka nije bila prikladna za zimovanje, veæina je predlagala da odande otplove ne bi li kako doprli do kretske luke Feniksa, što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu, pa ondje prezimili. ¹³Uto duhne blagi južnjak i oni, misleæi da bi mogli ostvariti naum, digoše sidro i zaploviše tik uz Kretu. ¹⁴Ali nedugo zatim razbjesni se žestok vjetar zvan sjeveroistoènjak. ¹⁵Zahvati laðu te mu nije mogla odoljeti pa se prepustismo da nas nosi. ¹⁶Prolazeæi ispod nekog otoèiæa zvanog Kauda, jedva uspjesmo dohvatiti èamac. ¹⁷Podigoše ga pa upotrijebiše snast da potpašu laðu. Bojeæi se pak da se ne nasuèu u Sirti, spustiše prvenjaèu. Tako ih je nosilo. ¹⁸Buduæi da nas je oluja silovito udarala, sutradan se riješiše tovara, ¹⁹a treæi dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu. ²⁰Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je veæ propala svaka nada da æemo se spasiti. ²¹Ni jelo se veæ dugo nije. Onda usta Pavao posred njih i reèe: "Trebalo je, ljudi, poslušati me, ne se otiskivati od Krete i izbjeæi ovu nepogodu i štetu. ²²Sada vas pak opominjem: razvedrite se jer ni živa duša izmeðu vas neæe stradati, nego samo laða. ²³Noæas mi se ukaza anðeo Boga èiji sam i komu služim ²⁴te reèe: 'Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom.' ²⁵Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit æe kako mi je reèeno. ²⁶Ali treba da se nasuèemo na neki otok." ²⁷Bijaše veæ èetrnaesta noæ što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoæi naslutiše mornari da im se primièe neka zemlja. ²⁸Bacivši olovnicu, naðoše dvadeset hvati dubine; malo poslije baciše je opet i naðoše ih petnaest. ²⁹Kako se bojahu da ne naletimo na grebene, baciše s krme èetiri sidra išèekujuæi da se razdani. ³⁰Kad su mornari bili naumili uteæi iz laðe i poèeli spuštati èamac u more pod izlikom da s pramca kane spustiti sidra, ³¹reèe Pavao satniku i vojnicima: "Ako ovi ne ostanu na laði, vi se spasiti ne možete!" ³²Nato vojnici presjekoše užad èamca i pustiše da padne. ³³Do pred svanuæe nutkao je Pavao sve da uzmu hrane: "Èetrnaesti je danas dan, reèe, što bez jela èekate, ništa ne okusivši. ³⁴Stoga vas molim: založite nešto jer to je za vaš spas. Ta nikome od vas ni vlas s glave neæe propasti." ³⁵Rekavši to, uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti. ³⁶Svi se razvedre te i oni uzmu hrane. ³⁷A svih nas je u laði bilo dvjesta sedamdeset i šest duša. ³⁸Jednom nasiæeni, stanu rastereæivati laðu bacajuæi žito u more. ³⁹Kad osvanu, mornari ne prepoznaše zemlje; razabraše neki zaljev ravne obale pa odluèe, bude li moguæe, u nj zavesti laðu. ⁴⁰Odriješe sidra i ostave ih u moru. Istodobno popuste i spone kormila, razapnu prvenjaèu prema vjetru pa udare k obali. ⁴¹Ali naletješe na pliæak i nasukaše brod: pramac, nasaðen, osta nepomièan, a krmu razdiraše žestina valova. ⁴²Tada vojnici naumiše poubijati sužnje da ne bi koji isplivao i pobjegao, ⁴³ali im satnik, hoteæi spasiti Pavla, omete naum: zapovjedi da oni koji znaju plivati najprvi poskaèu i izaðu na kraj, ⁴⁴a ostali æe, tko na daskama, tko na olupinama laðe. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno.