« Prev Acts 27 Next »

Chapter 27

1 Kad je odluèeno da odjedrimo u Italiju, predadoše i Pavla i neke druge uznike satniku carske èete, imenom Juliju. 2Popesmo se na neku adramitsku laðu koja je imala ploviti u azijska mjesta pa otplovismo. S nama je bio Aristarh Makedonac, Solunjanin. 3Sutradan doplovismo u Sidon. Julije, koji je s Pavlom èovjeèno postupao, dopusti mu poæi k prijateljima da se pobrinu za nj. 4Odande smo otplovili, jedrili uz Cipar - jer su nam vjetrovi bili protivni - 5pa preplovili more duž Cilicije i Pamfilije i stigli u Miru licijsku. 6Ondje satnik naðe neku aleksandrijsku laðu za Italiju i ukrca nas na nju. 7Više smo dana plovili sporo i jedva doprli do Knida. Kako nam vjetar ne dade pristati, doplovismo pod Kretu kod Salmone 8pa jedva jedvice ploveæi uza nju, stigosmo na neko mjesto zvano Dobra pristaništa, blizu kojega je grad Laseja. 9Kad je nakon duljeg vremena plovidba veæ postala pogibeljna jer je Post veæ bio izminuo, opominjaše Pavao: 10"Ljudi, govorio im je, vidim da æe plovidba biti nezgodna i na veliku štetu ne samo za tovar i laðu nego i za naše živote." 11Ali je satnik više vjerovao kormilaru i brodovlasniku negoli Pavlovim rijeèima. 12A kako luka nije bila prikladna za zimovanje, veæina je predlagala da odande otplove ne bi li kako doprli do kretske luke Feniksa, što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu, pa ondje prezimili. 13Uto duhne blagi južnjak i oni, misleæi da bi mogli ostvariti naum, digoše sidro i zaploviše tik uz Kretu. 14Ali nedugo zatim razbjesni se žestok vjetar zvan sjeveroistoènjak. 15Zahvati laðu te mu nije mogla odoljeti pa se prepustismo da nas nosi. 16Prolazeæi ispod nekog otoèiæa zvanog Kauda, jedva uspjesmo dohvatiti èamac. 17Podigoše ga pa upotrijebiše snast da potpašu laðu. Bojeæi se pak da se ne nasuèu u Sirti, spustiše prvenjaèu. Tako ih je nosilo. 18Buduæi da nas je oluja silovito udarala, sutradan se riješiše tovara, 19a treæi dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu. 20Kako se pak više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja bjesnjela nemalena, bila je veæ propala svaka nada da æemo se spasiti. 21Ni jelo se veæ dugo nije. Onda usta Pavao posred njih i reèe: "Trebalo je, ljudi, poslušati me, ne se otiskivati od Krete i izbjeæi ovu nepogodu i štetu. 22Sada vas pak opominjem: razvedrite se jer ni živa duša izmeðu vas neæe stradati, nego samo laða. 23Noæas mi se ukaza anðeo Boga èiji sam i komu služim 24te reèe: 'Ne boj se, Pavle! Pred cara ti je stati i evo Bog ti daruje sve koji plove s tobom.' 25Zato razvedrite se, ljudi! Vjerujem Bogu: bit æe kako mi je reèeno. 26Ali treba da se nasuèemo na neki otok." 27Bijaše veæ èetrnaesta noæ što smo bili tamo-amo gonjani po Jadranu kad oko ponoæi naslutiše mornari da im se primièe neka zemlja. 28Bacivši olovnicu, naðoše dvadeset hvati dubine; malo poslije baciše je opet i naðoše ih petnaest. 29Kako se bojahu da ne naletimo na grebene, baciše s krme èetiri sidra išèekujuæi da se razdani. 30Kad su mornari bili naumili uteæi iz laðe i poèeli spuštati èamac u more pod izlikom da s pramca kane spustiti sidra, 31reèe Pavao satniku i vojnicima: "Ako ovi ne ostanu na laði, vi se spasiti ne možete!" 32Nato vojnici presjekoše užad èamca i pustiše da padne. 33Do pred svanuæe nutkao je Pavao sve da uzmu hrane: "Èetrnaesti je danas dan, reèe, što bez jela èekate, ništa ne okusivši. 34Stoga vas molim: založite nešto jer to je za vaš spas. Ta nikome od vas ni vlas s glave neæe propasti." 35Rekavši to, uze kruh, pred svima zahvali Bogu, razlomi i stade jesti. 36Svi se razvedre te i oni uzmu hrane. 37A svih nas je u laði bilo dvjesta sedamdeset i šest duša. 38Jednom nasiæeni, stanu rastereæivati laðu bacajuæi žito u more. 39Kad osvanu, mornari ne prepoznaše zemlje; razabraše neki zaljev ravne obale pa odluèe, bude li moguæe, u nj zavesti laðu. 40Odriješe sidra i ostave ih u moru. Istodobno popuste i spone kormila, razapnu prvenjaèu prema vjetru pa udare k obali. 41Ali naletješe na pliæak i nasukaše brod: pramac, nasaðen, osta nepomièan, a krmu razdiraše žestina valova. 42Tada vojnici naumiše poubijati sužnje da ne bi koji isplivao i pobjegao, 43ali im satnik, hoteæi spasiti Pavla, omete naum: zapovjedi da oni koji znaju plivati najprvi poskaèu i izaðu na kraj, 44a ostali æe, tko na daskama, tko na olupinama laðe. Tako svi živi i zdravi prispješe na kopno.

« Prev Acts 27 Next »
Please login or register to save highlights and make annotations
Corrections disabled for this book
Proofing disabled for this book
Printer-friendly version





Advertisements



| Define | Popups: Login | Register | Prev Next | Help |