Chapter 4

¹ Spomenuti Šimun, izdajnik blaga i domovine, okleveta Oniju da je rovario protiv Heliodora i uprilièio onu nesreæu. ²Dobroèinitelja grada, zaštitnika svojih sunarodnjaka, revnitelja za zakone on se usudio nazvati državnim neprijateljem. ³Mržnja se toliko raspirila da je neki Šimunov pristaša poèinio umorstva. ⁴Onija je bio svjestan da je takvo suparništvo muèno i da Menestejev sin Apolonije, upravitelj Celesirije i Fenicije, potièe Šimuna na zloæu; ⁵zato se uputi kralju, ne da svoje sugraðane tuži, nego radi opæe i pojedinaène koristi sveg naroda. ⁶Zapravo je dobro vidio da je bez kraljeva posredovanja veæ nemoguæe održavati javni mir i da se Šimun neæe okaniti svoje ludosti.

⁷Kad je Seleuk preminuo a kraljevstvo preuzeo Antioh nazvan Epifan, Onijin brat Jason gledaše da se doèepa velikog sveæeništva. ⁸Sastavši se s kraljem, obeæa mu tri stotine i šezdeset talenata srebra i još osamdeset talenata na ime drugog dohotka. ⁹Osim toga, obeæao je da æe platiti još stotinu i pedeset talenata ako mu se dopusti da na svoju ruku podigne gimnazij i efebij i da Jeruzalemcima podijeli antiohijsko graðanstvo. ¹⁰Kad je kralj pristao, Jason, èim se doèepao vlasti, prevede svoje sunarodnjake grèkome naèinu života. ¹¹Ukide sloboštine koje je kralj iz èovjekoljublja bio podijelio Židovima posredstvom Ivana, oca Eupolemova - to je onaj Eupolem koji æe kasnije poæi u poslanstvu da s Rimljanima sklopi prijateljstvo i savez. Ukratko, rušio je zakonite graðanske ustanove i uvodio nove protuzakonite obièaje. ¹²Namjerno je dao ispod tvrðave sagraditi borilište, a sam je najbolje efebe vodio pod petazom. ¹³Zbog pokvarenosti bezbožnog Jasona, koji nije bio nikakav sveæenik, helenizam je tako ojaèao a strana moda uzela toliko maha ¹⁴da sveæenici više u službi oko žrtvenika nisu pokazivali nikakve revnosti, nego su se, preziruæi Hram i zanemarujuæi žrtve, na poziv zveèke žurili na Zakonom nedopuštene priredbe u kazalištu. ¹⁵Ne držeæi ništa do èasti svoje zemlje, vrlo su visoko cijenili helenske poèasti. ¹⁶Zato ih je upravo snašla teška nevolja: postadoše im neprijatelji i krvnici baš oni koje su živo nastojali nasljedovati u naèinu života i u svemu im biti slièni. ¹⁷Božji se zakoni ne krše nekažnjivo, a to æe pokazati iduæe razdoblje. ¹⁸Kad su se u Tiru, u kraljevoj nazoènosti, održavala petogodišnja natjecanja, ¹⁹poslao je zloèinaèki Jason kao gledaoce one Jeruzalemce koji su imali antiohijsko graðanstvo; sa sobom su nosili trista srebrnih drahma za žrtvu Heraklu. No èak i oni koji su ih nosili smatrali su da ih nije zgodno upotrijebiti za žrtvu nego za nešto drugo. ²⁰Tako je, dakle, novac koji je pošiljalac odredio za žrtvu Heraklu, odlukom onih koji su ga nosili, potrošen za gradnju brodova sa tri reda vesala.

²¹Menestejev sin Apolonije bi poslan u Egipat da pribiva ustolièenju kralja Filometora. Antioh je doznao da kralj ne odobrava njegovih pothvata, pa se stao brinuti za svoju sigurnost. Zato je došao u Jopu, odakle se zaputio u Jeruzalem. ²²Velièanstveno su ga primili Jason i grad i uveli ga uza zublje i klicanje. Poslije isto tako uðe s vojskom u Feniciju. ²³Poslije tri godine Jason posla Menelaja, brata spomenutog Šimuna, da kralju odnese novaca i da ga podsjeti na rješenje nekih hitnih poslova. ²⁴A Menelaj pristupi kralju s preporukama i, dajuæi dojam ugledna èovjeka, isposlova sebi velikosveæenièku èast, nudeæi tri stotine srebrnih talenata više nego Jason. ²⁵Primivši, dakle, kraljevske naloge, vrati se a da na njemu nije bilo nièega što bi bilo dostojno velikosveæeništva: donio je sa sobom samo jarost nasilnika i bijes divlje zvijeri. ²⁶I tako je Jasona, koji je potkopao vlastitog brata, potkopao drugi, pa je morao pobjeæi u Amanitidu. ²⁷Menelaj se, doduše, èvrsto držao vlasti, ali kralju nije nikako plaæao obeæanih svota, ²⁸iako je to od njega zahtijevao Sostrat, zapovjednik tvrðave, koji je bio ovlašten da utjeruje dohotke. Zato su obojica pozvana kralju. ²⁹Menelaj je morao prepustiti veliko sveæeništvo u nasljedstvo bratu Lizimahu, a Sostrata je zamijenio Krates, zapovjednik Ciprana. ³⁰Dok se to zbivalo, pobunili se Taršani i Malošani zbog toga što su im gradove darovali u miraz kraljevoj inoèi Antiohidi. ³¹Kralj je, dakle, brže otišao da ih smiri, a kao zamjenika ostavi Andronika, jednog od velikih dostojanstvenika. ³²Menelaj, raèunajuæi da mu se pružila zgodna prilika, prisvoji nešto zlatnog posuða iz Hrama i darova ga Androniku, a drugo porasproda u Tiru i susjednim gradovima. ³³Kad je Onija o tom primio toène obavijesti, oštro ga prekori, pošto se prije povukao u grad-utoèište Dafnu kod Antiohije. ³⁴Stoga je Menelaj nasamo zamolio Andronika da Oniju ubije. Ovaj doðe k Oniji, prijevarom ga namami pruživši mu desnicu na zakletvu, i Onija, sumnjajuæi doduše, iziðe iz utoèišta, a on ga smjesta ubi, ne mareæi za pravdu. ³⁵Zbog nepravednog umorstva toga èovjeka silno su se ogorèili i ožalostili ne samo Židovi nego i mnogi pripadnici drugih naroda. ³⁶Kad se kralj vratio iz cilicijskih krajeva, doðe preda nj poslanstvo Židova iz razlièitih gradova te mu se potuži; njima su se pridružili i Grci, jer su i oni negodovali zbog okrutnog umorstva Onije. ³⁷Antioh, jako ožalošæen i ganut, zaplaka sjeæajuæi se pokojnikove mudrosti i razboritosti. ³⁸Planu gnjevom i smjesta s Andronika skinu grimizni plašt, razdera mu odijelo i provede ga èitavim gradom sve do onog mjesta gdje je bezbožno ubio Oniju; tu ubojicu smaknuše. Tako ga je Gospodin kaznio onako kako je zaslužio. ³⁹Lizimah je s Menelajevim znanjem u gradu poèinio mnogo svetogrdnih kraða. Kad se o tom nadaleko proširio glas, puk se diže protiv Lizimaha, ali se veæ mnogo zlatnine raznijelo. ⁴⁰Protiv pobunjenog mnoštva, gnjevom raspaljena, Lizimah naoruža oko tri tisuæe ljudi i prvi poèe vršiti nasilja, u kojima je èetovoða bio neki Auran, èovjek poodmakle dobi i nipošto manje bezumnosti. ⁴¹Kad su ljudi vidjeli da æe ih Lizimah napasti, pograbiše jedni kamenje, drugi toljage, a neki zagrabiše pune ruke pepela koji se ondje nalazio, pa svi hrpimice navališe na Lizimahove ljude. ⁴²Mnoge su ranili, neke ubili, ostale natjerali u bijeg, a samoga oskvrnitelja izmrcvarili kraj riznice. ⁴³Zbog toga bi podignuta tužba protiv Menelaja. ⁴⁴Kad je kralj došao u Tir, tri su èovjeka što ih je poslalo veliko vijeæe branila pravednost svoje stvari. ⁴⁵Menelaj, videæi da æe izgubiti, obeæa Dorimenovu sinu Ptolemeju mnogo novaca ako za njegovu stvar predobije kralja. ⁴⁶Ptolemej odvede kralja pod neki trijem da se tobože ondje rashladi i skloni ga da promijeni odluku. ⁴⁷I doista, Menelaja, krivca svega zla, kralj oslobodi od svih optužbi, dok one bijednike koji bi bili proglašeni nevinima da su svoju stvar branili i kod Skita - osudi na smrt. ⁴⁸Tako oni koji su govorili u obranu grada, naroda i svetog posuða smjesta podniješe nepravednu kaznu. ⁴⁹Èak su im i Tirani, zgražajuæi se nad takvom zloæom, priredili sveèani ukop. ⁵⁰Zbog lakomosti vlastodržaca Menelaj se ipak održi na vlasti; napredujuæi u pakosti, postade glavni protivnik svojih sugraðana.