Chapter 15

¹ Kad je Nikanor doznao da se Juda i njegovi nalaze u podruèju Samarije, odluèio je da ih bez ikakve opasnosti napadne na dan poèinka. ²Židovi koji su ga prisilno slijedili opomenuše ga: "Nemoj ih tako divljaèki i barbarski zatirati, nego poštuj dan što ga je Onaj koji bdi nad svime napose posvetio." ³Tada ih taj trostruki zlikovac upita postoji li na nebu vladalac koji je zapovjedio da se svetkuje dan subotnji. ⁴Kad su mu oni izjavili: "Postoji živi Gospod, Vladalac na nebu, koji zapovjedi da se svetkuje sedmi dan", ⁵on odgovori: "A ja sam vladalac na zemlji i ja zapovijedam da se pograbi oružje i da se izvrše kraljevski poslovi." Ipak mu nije uspjelo da izvrši svoju zloèinaèku odluku. ⁶Dok se Nikanor u krajnjoj razmetljivosti nadimao te odluèio da plijenom, otetim Judi i njegovima, podigne zajednièki spomenik, ⁷Makabej se opet postojano i nepokolebljivo uzdao da æe mu Gospodin priteæi u pomoæ. ⁸Hrabrio je svoje ljude neka se ne plaše navale pogana, nego neka se sjete pomoæi što su je od Neba veæ primili i nadaju se da æe im i sada Svemoguæi udijeliti pobjedu. ⁹Osokolivši ih rijeèima Zakona i Proroka, podsjetivši ih na bojeve što su ih veæ b§ili, uèvrsti ih u hrabrosti. ¹⁰Kad im je tako osmjelio srca, još ih upozori kako pogani okreæu vjerom i krše zakletvu. ¹¹Pošto je tako svakoga od njih naoružao manje pouzdanjem u štitove i koplja a više smjelošæu i pobudnim rijeèima, isprièa im vjerodostojan san, viðenje, a oni mu se svi obradovaše. ¹²Evo što je vidio: bivši veliki sveæenik Onija, èovjek dobar i èestit, skroman u ophoðenju, blage æudi, otmjen u govoru, od djetinjstva vièan svakoj kreposti, podigao ruke i molio za svu židovsku zajednicu. ¹³Zatim se Judi ukazao i èovjek vremešan i èastan, èudesna i velièanstvena dostojanstva. ¹⁴Tada Onija progovori: "Ovo je ljubitelj svoje braæe koji se mnogo moli za narod i za sav Sveti grad - Božji prorok Jeremija." ¹⁵Nato Jeremija pruži desnicu i Judi preda zlatan maè. Predajuæi mu ga, reèe: ¹⁶"Prihvati ovaj sveti maè: Božji je dar, njime æeš slomiti neprijatelje!" ¹⁷Obodreni tim lijepim Judinim rijeèima, što su mogle nadahnuti junaštvom i mlada srca ispuniti muževnošæu, Židovi odluèiše da se i ne utabore, nego da odmah navale i junaèki, u borbi prsa o prsa, sve riješe, buduæi da su Grad i svetinje i Hram bili u opasnosti. ¹⁸Nisu se toliko zabrinjavali za žene, djecu, braæu i roðake, koliko ih je morio najveæi i prvi strah - strah za posveæeni Hram. ¹⁹Ali je i one koji su ostali u gradu obuzimala velika tjeskoba: bili su u strahu zbog bitke na otvorenom polju. ²⁰Svi su išèekivali ishod bitke: neprijatelj se veæ bio sabrao i svrstao za boj, slonove su doveli na prikladna mjesta, a konjanike razmjestili na krilima. ²¹Makabej vidje to veliko mnoštvo, raznovrsnu opremu i strašnu pojavu slonova. Podiže ruke k nebu i zazva èudotvorca Gospodina, jer je znao da on pobjede ne dijeli prema oružju nego prema tomu koga smatra dostojnim. ²²Zazvao je ovako: "Ti si, o Gospodaru, za judejskog kralja Ezekije poslao svog anðela, koji pobi sto osamdeset i pet tisuæa Sanheribovih ljudi. ²³Zato, o nebeski Vladaru, pošalji i sad ispred nas dobra anðela da sije strah i trepet! ²⁴Jakom mišicom svojom udari one koji, huleæi, izaðoše da napadnu tvoj sveti narod!" Tako je završio molitvu. ²⁵Dok su se Nikanorove èete primicale uz jeku truba i bojne pjesme, ²⁶Judini se ljudi sukobiše s neprijateljem uz vapaje i molitve. ²⁷Boreæi se rukama a moleæi se srcima Bogu, oborili su ne manje od trideset i pet tisuæa ljudi, obradovani oèevidnom Božjom pomoæi. ²⁸Kad su se poslije boja veselo vraæali, opaziše Nikanora gdje leži u bojnoj opremi. ²⁹Podiže se vika i nasta metež, a oni uzeše slaviti Svemoguæega jezikom svojih otaca. ³⁰Nato Juda, koji se tijelom i dušom bacio u prve redove za svoje sugraðane i koji je prema svojim sunarodnjacima gajio mladenaèku blagonaklonost, zapovjedi da Nikanoru odsijeku glavu i ruku u ramenu i odnesu ih u Jeruzalem. ³¹I sam je onamo pošao, sazvao svoje sunarodnjake i sveæenike te stao pred žrtvenik. Tada posla po one u Tvrði: ³²pokaza im glavu zloèinaèkog Nikanora i ruku koju taj hulitelj bijaše drzovito podigao protiv svetog Doma Svevladara. ³³Odrezavši jezik bezbožnog Nikanora, naredi da se komad po komad dade pticama i da se pred Hramom objesi njegova luðaèka ruka. ³⁴Svi su tada, upravivši oèi nebu, blagoslivljali Gospoda koji se oèitovao: "Blagoslovljen bio Onaj koji je svoje Prebivalište saèuvao neoskvrnjeno!" ³⁵Juda objesi Nikanorovu glavu na Tvrðu, da svima bude na vidiku kao oèevidan znak pomoæi Gospodnje. ³⁶Svi jednodušno zakljuèiše da se taj dan nipošto ne zaboravi, nego da se slavi trinaestog dana dvanaestog mjeseca, koji se aramejskim jezikom zove Adar, uoèi dana Mordokajeva. ³⁷Buduæi da je s Nikanorom dokonèano te su Hebreji od tog vremena zavladali gradom, ja æu ovim završiti svoju povijest. ³⁸Ako sam je dobro i vješto sastavio, ispunila mi se želja. Ako li slabo i osrednje, uèinio sam što sam mogao. ³⁹Jer kao što je štetno piti samo vino ili samu vodu, dok je vino pomiješano s vodom teènije i ugodnije, tako se i pravilno rasporeðen prikaz sviða ušima onih koji knjigu slušaju. Time završavam.