Chapter 7

¹ Dakle, buduæi da imamo ta obeæanja, oèistimo se, ljubljeni, od svake ljage tijela i duha te dovršimo posveæenje u strahu Božjemu. ²Shvatite nas! Nikomu nismo nanijeli nepravde, nikoga nismo upropastili, nikoga zakinuli. ³Ne govorim da osudim. Ta rekoh veæ: u srcima ste našim te umiremo i živimo zajedno. ⁴Veliko je moje pouzdanje u vas, uvelike se vama ponosim. Pun sam utjehe, obilujem radošæu uza svu nevolju našu. ⁵Doista, i kada doðosmo u Makedoniju, nikakva spokoja nije imalo tijelo naše, nego nevolje odasvud: izvana borbe, iznutra strepnje. ⁶Ali Bog, tješitelj poniznih, utješi nas dolaskom Titovim. ⁷Ne samo dolaskom njegovim, nego i utjehom kojom se utješi zbog vas: obavijesti nas o vašoj èežnji, vašem jadikovanju, vašoj žarkoj ljubavi prema meni tako da se još veæma obradovah. ⁸Doista, ako sam vas i ožalostio onom poslanicom, nije mi žao; ako mi i bijaše žao - vidim uistinu da vas je ta poslanica makar i naèas ožalostila - ⁹sad se radujem, ne što ste se ožalostili, nego što ste se ožalostili na obraæenje. Jer ožalostili ste se po Božju te zbog nas ni u èemu niste štetovali. ¹⁰Jer žalost po Božju raða neopozivo spasonosnim obraæenjem, a žalost svjetovna raða smræu. ¹¹Gle, doista baš to što ste se po Božju ožalostili, kolikom gorljivošæu urodi meðu vama, pa opravdavanjem, pa ogorèenjem, pa strahom, pa èežnjom, pa revnošæu, pa kažnjavanjem. Svime ste time pokazali da ste u onome nedužni. ¹²Ako sam vam dakle pisao, nisam to zbog uvreditelja ni zbog uvrijeðenoga, nego zbog toga da vam se oèituje vaša gorljivost za nas pred Bogom. ¹³To nas je utješilo. A povrh te naše utjehe još se mnogo više obradovasmo zbog radosti Titove jer svi vi okrijepiste duh njegov. ¹⁴Doista, ako sam mu se što vama pohvalio, ne postidjeh se, nego kao što smo po istini vama govorili, tako je istina bila i pohvala naša pred Titom. ¹⁵I njegovo je srce prema vama još nježnije kad se sjeti poslušnosti svih vas, kako ga sa strahom i trepetom primiste. ¹⁶Radujem se što se u svemu mogu pouzdati u vas. ZA CRKVU U JERUZALEMU