Chapter 12

¹ i tvoj je besmrtni duh u svemu. ²Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloæe i da se ufaju u tebe, Gospode! ³Zamrzio si drevne stanovnike svoje Svete zemlje ⁴jer su èinili zlodjela grozna u vradžbinama i obredima bezbožnim; ⁵okrutne ubojice djece, žderaèe utrobe na gozbama mesa ljudskog, posveæenike s krvava pira, ⁶roditelje ubojice biæa bespomoænih, odluèio si uništiti rukama otaca naših, ⁷da najdraža ti od sviju zemalja primi dostojno naselje djece Božje. ⁸Ipak si i njih poštedio kao ljude, jer si im pred vojskom svojom poslao ose kao preteèe da ih malo-pomalo istrijebe. ⁹Premda si ih mogao, kao bezbožnike, predati u boju rukama pravednika ili strašnim zvijerima ili ih strogom rijeèju najedanput zatrti, ¹⁰sudeæi im malo-pomalo, davao si mjesta pokajanju, premda si dobro znao da je to opak rod kojem je zloæa priroðena i da im se æud nikad neæe izmijeniti, ¹¹jer je to pleme odiskona bilo prokleto. A što si ostavio nekažnjene njihove grijehe, nije bilo od straha ni pred kim. ¹²Jer tko bi tebi smio kazati: "Što si uèinio?" I tko se smije oprijeti sudu tvojemu? Ili te optužiti što si uništio narode koje si stvorio? Ili tko æe ustati protiv tebe kao branitelj nepravednih ljudi? ¹³Jer, osim tebe, nema Boga koji se brine za sve da bi mu morao dokazati kako ne sudiš krivo. ¹⁴A nijedan kralj ni vladar ne smije ustati protiv tebe u korist onih koje si kaznio. ¹⁵I jer si pravedan, upravljaš svime pravedno, i nedostojno je moæi tvoje kazniti onoga koji kazne ne zaslužuje. ¹⁶Jer moæ je tvoja naèelo pravice tvoje i jer svime vladaš, možeš i sve poštedjeti. ¹⁷Jakost svoju pokazuješ samo onda kad ljudi ne vjeruju u puninu tvoje moæi i kažnjavaš drskost onih koji je spoznaše. ¹⁸Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom, jer kad god hoæeš, moæ ti je pri ruci. ¹⁹A takvim si djelima narod svoj pouèio da pravednik ima biti èovjeèan; podario si sinovima svojim dobru nadu, jer daješ pokajanje za grijehe. ²⁰Jer kad si s tolikim obzirom i blagošæu kaznio neprijatelje djece svoje i smrtne krivce - dajuæi im vremena i prigode da se zloæe svoje okane - ²¹kako li si brižno sudio sinove svoje, èijim si ocima dao divna obeæanja i prisegama i savezima! ²²Dok nas, dakle, koriš, dotle šibaš naše neprijatelje deset tisuæa puta strože, da bismo se sjetili dobrote tvoje kada sami sudimo i da oèekujemo milosrðe tvoje kada nam bude suðeno. ²³Zato si one koji su živjeli bezbrižnim i bezumnim životom namuèio njihovim vlastitim gnusobama. ²⁴Jer su odviše zabasali na krivim putovima i stali kao bogove štovati najgore i najprezrenije od životinja, zabludjeli kao djeca bez razbora. ²⁵Zato si im kao djeci bez razbora poslao kaznu rugla. ²⁶A jer ih nije pouèila kazna porugljiva, ubrzo iskusiše kaznu dostojnu Boga. ²⁷Jer kad vidješe da su im za kaznu te životinje koje štovahu kao bogove, rasrdiše se na njih zbog patnja koje im prouzrokovaše i spoznaše pravoga Boga, o kom prije nisu htjeli ništa èuti. Zato ih je i stigla najviša osuda.