Chapter 2

¹ Kad sam se dakle sa svojom ženom Anom i sa sinom Tobijom opet našao na svome, bijaše mi na Pedesetnicu, a to je Blagdan sedmica, prireðen lijep objed i ja sjedoh da blagujem. ²Vidjevši ona mnoga jela, rekoh sinu: "Idi i dovedi jednoga od naše braæe na koga naiðeš a koji se sjeæa Gospodina. Eto, èekat æu te!" ³Kad se sin vratio, kaza: "Oèe, jedan od našega roda zadavljen je i baèen na trg." ⁴A ja, ništa i ne okusiv, skoèih na noge i unesoh onoga mrtvaca u jednu kuæu, gdje mogaše ostati sve do zalaza sunca. ⁵Potom se vratih, umih se i pojedoh svoj objed u žalosti. ⁶Sjetih se Amosova proroèanstva: "Svetkovine vaše u tugu æe se pretvoriti, a radosti vaše kuknjavom æe postati." I zaplakah. ⁷Kad je sunce zašlo, odoh, iskopah raku i sahranih mrtvoga. ⁸Susjedi mi se rugali i govorili: "Zar se ne boji da æe ga zbog toga ubiti? Jednom se izvukao, a sad opet pokopa mrtvace." ⁹Iste noæi, poslije onog ukopa, vratih se kuæi, a kako bijah neèist, legoh kraj zida u vrtu; bilo je toplo pa sam spavao otkrivena lica. ¹⁰Nisam znao da je u zidu bila ptièica. I kako mi oèi bijahu otvorene, padoše mi tople ptièje izmetine u oèi i od toga dobih bijele mrlje. Išao sam lijeènicima, ali mi ne mogoše pomoæi. Uzdržavao me Ahikar dok ne ode u Elimaidu. ¹¹Moja je žena Ana odonda zaraðivala ruènim radom: prela je i tkala. ¹²Kad bi gospodarima obavila posao, platili bi joj. Sedmoga ožujka dovrši tako jedan rad i posla ga gospodarima. Oni joj sve isplatiše i povrh toga pokloniše jare. ¹³Kad ga dovede, jare poèe veèati. Upitah ženu: "Odakle ti jare? Da možda nije ukradeno? Vrati ga gospodarima, jer nije dopušteno jesti što je ukradeno." ¹⁴A ona odgovori: "Dadoše mi ga kao dar povrh plaæe." Ali ja nisam vjerovao, nego sam joj, naljutivši se na nju, svejednako govorio da ga vrati gospodarima. A ona onda odgovori: "Gdje su tvoje milostinje i tvoja dobra djela? Eto, vide se na tebi!"