Chapter 11

¹ Nastaviše put dok se ne približiše Ninivi. ²Onda Rafael kaza Tobiji: "Ne znaš li, brate, u kakvu si stanju ostavio oca svoga? ³Potrèimo nas dvojica prije tvoje žene i priredimo kuæu: ⁴uzmi u ruku riblju žuè." Krenuše, a pas za njima. ⁵Dotle je Ana sjedila i gledala na put ne bi li ugledala svoje dijete. ⁶Izdaleka ga opazi pa reèe Tobitu: "Evo, vraæa se sin tvoj i èovjek koji ga pratio." ⁷A Rafael reèe Tobiji: "Znam da æe otac tvoj otvoriti oèi. ⁸Ribljom žuèi namaži njegove oèi, a on æe ih, oæutjevši svrbež, protrljati i tako skinuti s njih bijele mrlje i tebe vidjeti." ⁹Dotle se Ana, potrèavši naprijed, baci u zagrljaj sinu svome i reèe mu: "Opet te vidim, sine moj! Od ovoga èasa mogu mirno umrijeti!" Nato oboje zaplakaše. ¹⁰Tobit iziðe na vrata i spotaèe se, ali sin potrèa k njemu ¹¹i pridrža ga, razmaza žuè ocu preko oèiju i kaza: "Hrabro, oèe moj!" ¹²Kad ga oèi zasvrbješe, protrlja ih, a iz oèinjih mu se kutiæa oljuštiše bijele mrlje. ¹³Ugledavši sina, zagrli ga, zaplaka i probesjedi: ¹⁴"Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime uvijeke i blagoslovljeni svi tvoji sveti anðeli! Jer si me udario pa se smilovao na me: evo gledam svoga sina Tobiju!" ¹⁵Njegov sin, sav sretan, uðe u kuæu te izvijesti oca o velikim dogaðajima što su mu se zbili u Mediji. ¹⁶Tobit, prepun radosti i blagoslivljajuæi Boga, poðe u susret snahi, prema vratima Ninive. Oni koji su ga vidjeli kako hoda bijahu zadivljeni što je progledao, a Tobit priznavaše pred njima da mu se Bog smilovao. ¹⁷Kada Tobit doðe do Sare, snahe svoje, pozdravi je govoreæi joj: "Dobro došla, kæeri moja! Blagoslovljen Bog koji te doveo k nama! I neka su ti blagoslovljeni i otac i majka!" ¹⁸I velika radost obuze svu braæu njegovu u Ninivi. ¹⁹A doðoše i Ahikar i njegov neæak Nasbas pa se Tobijina svadba u veselju slavila sedam dana.