Chapter 104

¹ Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, Jahve, Bože moj, silno si velik! Odjeven velièanstvom i ljepotom, ²svjetlošæu ogrnut kao plaštem! Nebo si razapeo kao šator, ³na vodama sagradio dvorove svoje. Od oblaka praviš kola svoja, na krilima vjetrova putuješ. ⁴Vjetrove uzimaš za glasnike, a žarki oganj za slugu svojega. ⁵Zemlju si stavio na stupove njene: neæe se poljuljati u vijeke vjekova, ⁶pokrio si je vodama bezdanim k'o haljinom, iznad bregova stajahu vode; ⁷na tvoju se prijetnju povukoše, od tvoje grmljavine zadrhtaše. ⁸Bregovi se digoše, doline spustiše na mjesto koje si im odredio. ⁹Odredio si granicu koju ne smiju prijeæi, da opet ne pokriju zemlju. ¹⁰Izvore svraæaš u potoke što žubore meðu brdima. ¹¹Oni poje sve živine poljske, divlji magarci žeð gase u njima. ¹²Uz njih se gnijezde ptice nebeske i pjevaju meðu granama. ¹³Ti natapaš bregove iz dvorova svojih, zemlja se nasiæuje plodom tvojih ruku. ¹⁴Ti daješ te nièe trava za stoku i bilje na korist èovjeku da izvede kruh iz zemlje ¹⁵i vino što razvedruje srce èovjeèje; da uljem lice osvježi i da kruh okrijepi srce èovjeku. ¹⁶Stabla se Jahvina napajaju hranom, cedri libanonski koje on zasadi. ¹⁷Ondje se ptice gnijezde, u èempresu dom je rodin. ¹⁸Visoki bregovi daju kozorogu a peæine jazavcu sklonište. ¹⁹Ti si stvorio mjesec da oznaèuje vremena i sunce znade kada ima zaæi. ²⁰Kad razastreš tmine i noæ se spusti, tad se šuljaju u njoj životinje šumske. ²¹Laviæi rièu za plijenom i od Boga hranu traže. ²²Kad sunce ograne, nestaju i liježu na ležaje. ²³Tad èovjek izlazi na dnevni posao i na rad do veèeri. ²⁴Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve si to mudro uèinio: puna je zemlja stvorenja tvojih. ²⁵Eno mora, velika i široka, u njemu vrve gmazovi bez broja, životinje male i velike. ²⁶Onud prolaze nemani, Levijatan kojeg stvori da se igra u njemu. ²⁷I sva ova biæa željno èekaju da ih nahraniš na vrijeme. ²⁸Daješ li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima. ²⁹Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraæaju. ³⁰Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje. ³¹Neka dovijeka traje slava Jahvina: nek' se raduje Jahve u djelima svojim! ³²On pogleda zemlju i ona se potrese, dotakne bregove, oni se zadime. ³³Pjevat æu Jahvi dokle god živim, svirat æu Bogu svome dokle god me bude. ³⁴Bilo mu milo pjevanje moje! Ja æu se radovati u Jahvi. ³⁵Nek' zloèinci sa zemlje nestanu i bezbožnika nek' više ne bude! Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja! Aleluja!