Chapter 102

¹ Molitva nevoljnika koji je klonuo pa svoju tugu izlijeva ²Jahve, usliši molitvu moju, i vapaj moj k tebi da doðe! ³Nemoj sakrivati lice od mene u dan moje nevolje! Prigni k meni uho svoje: kad te prizovem, brzo me usliši! ⁴Jer moji dani nestaju poput dima, a moje kosti gore kao oganj. ⁵Srce mi se suši kao pokošena trava i kruh svoj zaboravljam jesti. ⁶Od snažnih jecaja mojih kosti mi uz kožu prionuše. ⁷Slièan sam èaplji u pustinji, postah k'o æuk na pustoj razvalini. ⁸Ne nalazim sna i uzdišem k'o samotan vrabac na krovu. ⁹Svagda me grde dušmani moji; mnome se proklinju što bjesne na me. ¹⁰Pepeo jedem poput kruha, a piæe svoje miješam sa suzama ¹¹zbog tvoje ljutine i gnjeva, jer si me digao i bacio. ¹²Moji su dani k'o oduljena sjena, a ja se, gle, sušim poput trave. ¹³A ti, o Jahve, ostaješ dovijeka i tvoje ime kroza sva koljena. ¹⁴Ustani, smiluj se Sionu: vrijeme je da mu se smiluješ - sada je èas! ¹⁵Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, žale ruševine njegove. ¹⁶Tad æe se pogani bojati, Jahve, imena tvojega i svi kraljevi zemlje slave tvoje ¹⁷kad Jahve opet sazda Sion, kad se pokaže u slavi svojoj, ¹⁸kad se osvrne na prošnju ubogih i ne prezre molitve njihove. ¹⁹Nek' se zapiše ovo za buduæi naraštaj, puk što nastane neka hvali Jahvu. ²⁰Jer Jahve gleda sa svog uzvišenog svetišta, s nebesa na zemlju gleda ²¹da èuje jauke sužnjeva, da izbavi smrti predane, ²²da se na Sionu navijesti ime Jahvino i njegova hvala u Jeruzalemu ²³kad se narodi skupe i kraljevstva da služe Jahvi. ²⁴Putem je istrošio sile moje, skratio mi dane. ²⁵Rekoh: "Bože moj, nemoj me uzeti u sredini dana mojih! Kroza sva koljena traju godine tvoje. ²⁶U poèetku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih. ²⁷Propast æe, ti æeš ostati, sve æe ostarjeti kao odjeæa. Mijenjaš ih poput haljine i nestaju: ²⁸ti si uvijek isti - godinama tvojim nema kraja. ²⁹Djeca æe tvojih slugu živjeti u miru i potomstvo æe njihovo trajati pred tobom.