Chapter 29

¹ Job nastavi svoju besjedu i reèe: ²"O, da mi je prošle proživjet' mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio, ³kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo, ⁴kao u dane mojih zrelih jeseni kad s mojim stanom Bog prijateljevaše, ⁵kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu djeèaci, ⁶kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja kljuèaše mi kamen! ⁷Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg, ⁸vidjevši me, sklanjali bi se mladiæi, starci bi ustavši stojeæi ostali. ⁹Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali. ¹⁰Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik. ¹¹Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. ¹²Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoæi. ¹³Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraæah. ¹⁴Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. ¹⁵Bjeh oèi slijepcu i bjeh noge bogalju, ¹⁶otac ubogima, zastupnik strancima. ¹⁷Kršio sam zube èovjeku opaku, plijen sam èupao iz njegovih èeljusti. ¹⁸Govorah: 'U svom æu izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.' ¹⁹Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa. ²⁰Pomlaðivat æe se svagda slava moja i luk æe mi se obnavljati u ruci.' ²¹Slušali su željno što æu im kazati i šutjeli da od mene savjet èuju. ²²Na rijeèi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima. ²³Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim. ²⁴Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica. ²⁵Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj meðu svojim kad je èetama kao onaj koji tješi ojaðene.