Contents

« Prev Job 14 Next »

Chapter 14

1 Èovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. 2K'o cvijet je nikao i vene veæ, poput sjene bježi ne zastajuæ'. 3Na takva, zar, ti oèi otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? 4Tko æe èisto izvuæ' iz neèista? Nitko! 5Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu, 6skini s njega pogled da poèinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa. 7TÓa ni drvu nije nada sva propala, posjeèeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju. 8Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu, 9oæutjevši vodu, ono æe propupat' i pustiti grane kao stablo novo. 10Al' kad èovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada? 11Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema', 12al' èovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neæe se podiæi, od sna se svojega probuditi neæe. 13O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad æeš me se spomenuti, 14- jer, kad umre èovjek, zar uskrsnut' može? - èekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. 15Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku. 16A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha neæeš oprostiti, 17u vreæi si prijestup moj zapeèatio i krivicu moju svu si zapisao. 18Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali, 19k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u èovjeku. 20Oborio si ga - on ode za svagda, nagrðena lica, otjeran, odbaèen. 21Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja. 22On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života."

« Prev Job 14 Next »
VIEWNAME is workSection