« Prev Job 10 Next »

Chapter 10

1 Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteèe slobodno, zborit æu u gorèini duše svoje. 2Reæu æu Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš. 3TÓa što od toga imaš da me tlaèiš, da djelo ruku svojih zabacuješ, da pomažeš namjerama opakih? 4Jesu li u tebe oèi tjelesne? Zar ti vidiš kao što èovjek vidi? 5Zar su ti dani k'o dani smrtnika a kao ljudski vijek tvoje godine? 6Zbog èega krivnju moju istražuješ i grijehe moje hoæeš razotkriti, 7kad znadeš dobro da sam nedužan, da ruci tvojoj izmaknut ne mogu? 8Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet rašèiniš! 9Sjeti se, k'o glinu si me sazdao i u prah æeš me ponovo vratiti. 10Nisi li mene k'o mlijeko ulio i uèinio da se k'o sir zgrušam? 11Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama. 12S milošæu si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. 13Al' u svom srcu ovo si sakrio, znam da je tvoja to bila namjera: 14da paziš budno hoæu li zgriješiti i da mi grijeh ne proðe nekažnjeno. 15Ako sam grešan, onda teško meni, ako li sam prav, glavu ne smijem diæi - shrvan sramotom, nesreæom napojen! 16Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni, 17optužbe nove na mene podižeš, jarošæu veæom na mene usplamtiš i sa svježim se èetama obaraš. 18Iz utrobe što si me izvukao? O, što ne umrijeh: vidjeli me ne bi, 19bio bih k'o da me ni bilo nije, iz utrobe u grob bi me stavili. 20Mog su života dani tako kratki! Pusti me da se još malo veselim 21prije nego æu na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, 22u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slièna noæi najcrnjoj."

« Prev Job 10 Next »
Please login or register to save highlights and make annotations
Corrections disabled for this book
Proofing disabled for this book
Printer-friendly version





Advertisements



| Define | Popups: Login | Register | Prev Next | Help |