Chapter 6

¹ Stoga mimoiðimo poèetnièki nauk o Kristu i uzdignimo se k savršenome ne postavljajuæi iznovice temelja: obraæenje od mrtvih djela i vjera u Boga, ²nauèavanje o krštenjima i polaganje ruku, uskrsnuæe mrtvih i vjeèni sud. ³To æemo pak uèiniti, dakako, ako Bog da. ⁴Zaista, onima koji su jednom prosvijetljeni, i okusili dar nebeski, i postali dionici Duha Svetoga, ⁵i okusili Lijepu rijeè Božju i snage buduæega svijeta, ⁶pa otpali, nemoguæe je opet se obnoviti na obraæenje kad oni sami ponovno razapinju Sina Božjega i ruglu ga izvrgavaju. ⁷Jer zemlja koja se napije kiše što na nju èesto pada i raða raslinjem korisnim onima za koje se i obraðuje, prima blagoslov od Boga; ⁸ona pak koja donosi trnje i draè, odbaèena je, blizu prokletstvu a svršetak joj je: "U oganj!" ⁹A uvjereni smo, ljubljeni, sve ako tako i govorimo, da je s vama dobro i da ste na putu spasenja. ¹⁰Ta Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav što je iskazaste njegovu imenu posluživši i poslužujuæi svetima. ¹¹Želimo ipak da svatko od vas sve do svršetka pokazuje tu istu gorljivost za ispunjenje nade ¹²te ne omlitavite, nego budete nasljedovatelji onih koji po vjeri i strpljivosti baštine obeæano. ¹³Doista, kad je Bog Abrahamu davao obeæanje, jer se nije imao kime veæim zakleti, zakle se samim sobom: ¹⁴Uistinu, blagosloviti, blagoslovit æu te i umnožiti, umnožit æu te. ¹⁵I tako Abraham, strpljiv, postiže obeæano. ¹⁶Ljudi se doista kunu onim tko je veæi i zakletva im je, kao potkrepa, kraj svake raspre. ¹⁷Tako i Bog: htio je baštinicima obeæanja obilatije pokazati nepromjenljivost svoje odluke pa zato zajamèi zakletvom ¹⁸da bismo po dva nepromjenljiva èina - u kojima je nemoguæe da bi Bog prevario - mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuðene nade. ¹⁹Ona nam je kao pouzdano i èvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, ²⁰kamo je kao preteèa za nas ušao Isus postavši zauvijek Veliki sveæenik po redu Melkisedekovu. ÷MELKISEDEKOVU