Chapter 32

¹ "Slušajte, nebesa, sad æu govoriti; èuj, zemljo, rijeèi usta mojih! ²Nek' mi nauk daždi poput kiše, kao rosa rijeè nek' moja pada, kao kišica po mladoj zeleni, kao pljusak po travi velikoj! ³Jer, Jahvino æu ime uznositi, a vi Boga našeg velièajte! ⁴On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloæe, pravedan je on i pravièan. ⁵Oni mu se iznevjeriše - nisu mu sinovi, veæ nakaze sinovske, porod izopaèen i prepreden. ⁶Tako li uzvraæaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš? ⁷Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od naraštaja do naraštaja. Oca svoga pitaj, i pouèit æe te, pitaj starije, pa æe ti kazati. ⁸Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, kad je razmještao sinove èovjeèje, odredi im meðe po broju Božjih sinova: ⁹tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština. ¹⁰U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i èuvao k'o zjenu oka svoga. ¹¹Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orliæima lebdeæi, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima. ¹²Jahve sam njega je vodio, tuðeg boga s njim ne bijaše. ¹³Povede ga po visoèjima zemlje, nahrani ga plodovima poljskim, dade mu meda iz peæine i ulja iz tvrde stijene; ¹⁴kravljeg masla i ovèjeg mlijeka s pretilinom jaganjaca, ovnova bašanskih i jaraca, sa salom žitnih bubrega, i napoji ga pjenušavom krvlju grožða. ¹⁵Jeo je Jakov i nasitio se, ugojio se Ješurun pa se uzritao. Udebljao si se, utovio, usalio. Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu svog spasenja. ¹⁶Tuðim bozima uèiniše ga ljubomornim, razjariše ga gnusobama. ¹⁷Žrtvovahu zlodusima koji Bog nisu, bogovima kojih ne poznavahu prije, došljacima koji stigoše nedavno i koje oci njihovi ne štovahu. ¹⁸Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade, ne sjeæaš se više Boga koji te rodi! ¹⁹Vidje to Jahve i u gnjevu svojem odbaci sinove svoje i kæeri. ²⁰Lice æu im svoje sakriti, reèe, i vidjet æu što æe biti od njih. Jer izopaèeno je to koljeno, sinovi u kojima vjernosti nema. ²¹Ništavnim me bogom na ljubomor potakoše, razdražiše me ništavilima svojim, i ja æu njih ljubomornim uèinit', pukom ništavnim, razdražit æu ih glupim nekim narodom! ²²Da, moga gnjeva požar je usplamtio i gorjet æe do dubina šeolskih; proždrijet æe zemlju i sve što ona raða, sažeæi joj brda do temelja. ²³Nevolje na njih æu svaliti, na njih æu svoje istrošiti strijele. ²⁴Od gladi æe umirati, ognjica i pošast njih æe trovati. Poslat æu na njih zub zvjerinji i otrov zmija što prahom gmižu. ²⁵Vani æe maè zatirati djecu, a strava æe vladati unutra. Ginut æe jednako momak i djevojka, dojenèe i starac sjedokos. ²⁶Rekoh: U prah æu ih smrviti, zbrisati im spomen izmed ljudi. ²⁷Ali se bojah ruga dušmanskoga: mogli bi im prevarit' se protivnici, pa da kažu: 'Pobjeda je naša, nije to Jahvina izvela ruka.' ²⁸Jer narod je to neupuæen, oštroumlja u njih nema. ²⁹Da su mudri, veæ bi se i dosjetili, razabrali što ih oèekuje. ³⁰Kako da jedan tisuæu u bijeg nagna, i deset tisuæa da dvojica gone, da ih Stijena njina nije prodala, da ih Jahve nije izruèio? ³¹Al' stijena im nije poput naše Stijene; osuðeni su naši neprijatelji. ³²Jer trs je njihov od sodomskog trsa i od vinograda gomorskih; grožðe im je grožðe otrovno, grozdovi im grozdovi gorèine; ³³njihovo je vino otrov zmijski, žestok jed otrovnice ljute. ³⁴Al' nije li on u mene poput dragulja, zapeèaæen u mojim riznicama? ³⁵Moja je odmazda i nagrada u vrijeme kad im noga posrne. Jer blizu je dan njihove propasti, udes njihov brzo im se bliži! ³⁶(Pravdu æe Jahve dati svome puku, sažalit se nad slugama svojim.) Vidjet æe da im gine snaga, da je i robu i slobodnu kraj. ³⁷Tad æe reæi: 'Ta gdje su bozi njihovi, gdje stijena kojom se zaklanjahu? ³⁸Oni što su jeli salo njihovih klanica i pili vino njihovih ljevanica?' Neka se dignu i neka vam pomognu, nek' vam budu zaklonište! ³⁹Vidite sada da ja, ja jesam, i da drugog Boga pored mene nema! Ja usmræujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem (i nitko se iz ruke moje ne izbavlja). ⁴⁰Da, svoju ruku ja dižem prema nebu i kažem: Ne bio ja živ vjeèito ⁴¹ako naoštrivši maè svoj blistavi ne uzmem sud u svoje ruke da svojim odmazdim dušmanima, da naplatim onima koji mene mrze. ⁴²Strijele svoje opojit æu krvlju i maè moj najest æe se mesa, krvi ubijenih i zarobljenih, glava dušmanskih vrhovnika. ⁴³Klièite, o nebesa, s njime, obožavajte ga, sinovi Božji! Klièite, puci, s njegovim narodom, uznosite snagu njegovu, poslanici Jahvini. Jer æe krv slugu svojih osvetiti, istom mjerom vratit' dušmanima, naplatit æe od onih koji njega mrze, oèistit' od grijeha zemlju svog naroda." ⁴⁴Doðe Mojsije s Jošuom, sinom Nunovim, te izgovori u uši naroda rijeèi ove pjesme. ⁴⁵Kad Mojsije izgovori sve ove rijeèi svemu Izraelu, ⁴⁶reèe im: "U srca svoja usadite sve rijeèi koje danas uzimam za svjedoka protiv vas; naredite sinovima svojim da ih drže vršeæi sve rijeèi ovoga Zakona. ⁴⁷TÓa nije to za vas prazna rijeè jer ona je vaš život. Zbog ove rijeèi živjet æete dugo na zemlji koju æete, prešavši Jordan, zaposjesti." ⁴⁸Toga istog dana Jahve reèe Mojsiju: ⁴⁹"Popni se na goru Nebo u Abarskom gorju - ono je u moapskoj zemlji nasuprot Jerihonu - pa pogledaj zemlju kanaansku što æu je dati u posjed Izraelcima. ⁵⁰Onda umri na gori na koju se uspneš i pridruži se svojim precima kao što je i tvoj brat Aron, koji je umro na brdu Horu, bio pridružen svojima. ⁵¹A to zato što ste mi se iznevjerili sred Izraelaca kod Meriba Kadeša, kod voda u pustinji Sinu: niste oèitovali moju svetost meðu Izraelcima. ⁵²Zato æeš samo izdaleka vidjeti onu zemlju, ali u nju neæeš uæi - u zemlju koju dajem Izraelcima."