« Prev Deuteronomy 32 Next »

Chapter 32

1 "Slušajte, nebesa, sad æu govoriti; èuj, zemljo, rijeèi usta mojih! 2Nek' mi nauk daždi poput kiše, kao rosa rijeè nek' moja pada, kao kišica po mladoj zeleni, kao pljusak po travi velikoj! 3Jer, Jahvino æu ime uznositi, a vi Boga našeg velièajte! 4On je Stijena, djelo mu je savršeno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloæe, pravedan je on i pravièan. 5Oni mu se iznevjeriše - nisu mu sinovi, veæ nakaze sinovske, porod izopaèen i prepreden. 6Tako li uzvraæaš Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš? 7Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od naraštaja do naraštaja. Oca svoga pitaj, i pouèit æe te, pitaj starije, pa æe ti kazati. 8Kad je Višnji baštinu dijelio narodima, kad je razmještao sinove èovjeèje, odredi im meðe po broju Božjih sinova: 9tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova baština. 10U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i èuvao k'o zjenu oka svoga. 11Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orliæima lebdeæi, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima. 12Jahve sam njega je vodio, tuðeg boga s njim ne bijaše. 13Povede ga po visoèjima zemlje, nahrani ga plodovima poljskim, dade mu meda iz peæine i ulja iz tvrde stijene; 14kravljeg masla i ovèjeg mlijeka s pretilinom jaganjaca, ovnova bašanskih i jaraca, sa salom žitnih bubrega, i napoji ga pjenušavom krvlju grožða. 15Jeo je Jakov i nasitio se, ugojio se Ješurun pa se uzritao. Udebljao si se, utovio, usalio. Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu svog spasenja. 16Tuðim bozima uèiniše ga ljubomornim, razjariše ga gnusobama. 17Žrtvovahu zlodusima koji Bog nisu, bogovima kojih ne poznavahu prije, došljacima koji stigoše nedavno i koje oci njihovi ne štovahu. 18Odnemaruješ Stijenu što te na svijet dade, ne sjeæaš se više Boga koji te rodi! 19Vidje to Jahve i u gnjevu svojem odbaci sinove svoje i kæeri. 20Lice æu im svoje sakriti, reèe, i vidjet æu što æe biti od njih. Jer izopaèeno je to koljeno, sinovi u kojima vjernosti nema. 21Ništavnim me bogom na ljubomor potakoše, razdražiše me ništavilima svojim, i ja æu njih ljubomornim uèinit', pukom ništavnim, razdražit æu ih glupim nekim narodom! 22Da, moga gnjeva požar je usplamtio i gorjet æe do dubina šeolskih; proždrijet æe zemlju i sve što ona raða, sažeæi joj brda do temelja. 23Nevolje na njih æu svaliti, na njih æu svoje istrošiti strijele. 24Od gladi æe umirati, ognjica i pošast njih æe trovati. Poslat æu na njih zub zvjerinji i otrov zmija što prahom gmižu. 25Vani æe maè zatirati djecu, a strava æe vladati unutra. Ginut æe jednako momak i djevojka, dojenèe i starac sjedokos. 26Rekoh: U prah æu ih smrviti, zbrisati im spomen izmed ljudi. 27Ali se bojah ruga dušmanskoga: mogli bi im prevarit' se protivnici, pa da kažu: 'Pobjeda je naša, nije to Jahvina izvela ruka.' 28Jer narod je to neupuæen, oštroumlja u njih nema. 29Da su mudri, veæ bi se i dosjetili, razabrali što ih oèekuje. 30Kako da jedan tisuæu u bijeg nagna, i deset tisuæa da dvojica gone, da ih Stijena njina nije prodala, da ih Jahve nije izruèio? 31Al' stijena im nije poput naše Stijene; osuðeni su naši neprijatelji. 32Jer trs je njihov od sodomskog trsa i od vinograda gomorskih; grožðe im je grožðe otrovno, grozdovi im grozdovi gorèine; 33njihovo je vino otrov zmijski, žestok jed otrovnice ljute. 34Al' nije li on u mene poput dragulja, zapeèaæen u mojim riznicama? 35Moja je odmazda i nagrada u vrijeme kad im noga posrne. Jer blizu je dan njihove propasti, udes njihov brzo im se bliži! 36(Pravdu æe Jahve dati svome puku, sažalit se nad slugama svojim.) Vidjet æe da im gine snaga, da je i robu i slobodnu kraj. 37Tad æe reæi: 'Ta gdje su bozi njihovi, gdje stijena kojom se zaklanjahu? 38Oni što su jeli salo njihovih klanica i pili vino njihovih ljevanica?' Neka se dignu i neka vam pomognu, nek' vam budu zaklonište! 39Vidite sada da ja, ja jesam, i da drugog Boga pored mene nema! Ja usmræujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem (i nitko se iz ruke moje ne izbavlja). 40Da, svoju ruku ja dižem prema nebu i kažem: Ne bio ja živ vjeèito 41ako naoštrivši maè svoj blistavi ne uzmem sud u svoje ruke da svojim odmazdim dušmanima, da naplatim onima koji mene mrze. 42Strijele svoje opojit æu krvlju i maè moj najest æe se mesa, krvi ubijenih i zarobljenih, glava dušmanskih vrhovnika. 43Klièite, o nebesa, s njime, obožavajte ga, sinovi Božji! Klièite, puci, s njegovim narodom, uznosite snagu njegovu, poslanici Jahvini. Jer æe krv slugu svojih osvetiti, istom mjerom vratit' dušmanima, naplatit æe od onih koji njega mrze, oèistit' od grijeha zemlju svog naroda." 44Doðe Mojsije s Jošuom, sinom Nunovim, te izgovori u uši naroda rijeèi ove pjesme. 45Kad Mojsije izgovori sve ove rijeèi svemu Izraelu, 46reèe im: "U srca svoja usadite sve rijeèi koje danas uzimam za svjedoka protiv vas; naredite sinovima svojim da ih drže vršeæi sve rijeèi ovoga Zakona. 47TÓa nije to za vas prazna rijeè jer ona je vaš život. Zbog ove rijeèi živjet æete dugo na zemlji koju æete, prešavši Jordan, zaposjesti." 48Toga istog dana Jahve reèe Mojsiju: 49"Popni se na goru Nebo u Abarskom gorju - ono je u moapskoj zemlji nasuprot Jerihonu - pa pogledaj zemlju kanaansku što æu je dati u posjed Izraelcima. 50Onda umri na gori na koju se uspneš i pridruži se svojim precima kao što je i tvoj brat Aron, koji je umro na brdu Horu, bio pridružen svojima. 51A to zato što ste mi se iznevjerili sred Izraelaca kod Meriba Kadeša, kod voda u pustinji Sinu: niste oèitovali moju svetost meðu Izraelcima. 52Zato æeš samo izdaleka vidjeti onu zemlju, ali u nju neæeš uæi - u zemlju koju dajem Izraelcima."

« Prev Deuteronomy 32 Next »
Please login or register to save highlights and make annotations
Corrections disabled for this book
Proofing disabled for this book
Printer-friendly version





Advertisements



| Define | Popups: Login | Register | Prev Next | Help |